Namjeravam se kandidirati za predsjednika Atletskog kluba Dubrovnik, a u tome imam apsolutnu potporu roditelja djece koja nastupaju za klub. Želim u klub dovesti časne i poštene ljude te roditelje djece koja za klub nastupaju. Također, želim odvojiti vodstvo kluba od trenera koji svoj posao pošteno rade. Novi članovi Izvršnog odbora bili bi ljudi iz dubrovačkog gospodarstva, a koji su nam voljni dati podršku. Uz njih i fakultetski profesori, liječnici, pravnici, revizori, financijski stručnjaci, koji bi se brinuli da klub normalno funkcionira. Rezultati kluba su najmanje bitni. Nebitno je jesmo li 40. ili 20. u Hrvatskoj, već da se kroz školu atletike uključi što više djece. Nešto ne štima u vođenju kluba, koji nije imao skupštinu već dvije godine. Kao roditelj i član Izvršnog odbora te stvari više ne mogu gledati – ističe u razgovoru za DuList Đuro Musladin, član Izvršnog odbora Atletskog kluba Duovnik koji će se na izbornoj skupštini te sportske udruge u petak 19. siječnja natjecati za mjesto predsjednika.
Očekujete li da će na skupštini biti više kandidata?
Po mojim informacijama, vjerojatno hoće. Ja ću kao kandidat skupštini jasno iznijeti svoj plan i program rada. Predstavit ću članove Izvršnog odbora, tim od sedam ljudi koji će stati iza kluba, a za nadzorni odbor ću predložiti pravnika, revizora te jednog roditelja. Tako će se točno imati uvid u rad kluba, što po meni dosad nije tako funkcioniralo.
Kako se dogodilo da stanje u klubu stoji na mjestu već dvije godine?
Dosadašnji predsjednik kluba Ljubo Medaković podnio je ostavku na svoju funkciju 24. studenog 2017. godine, a klub ni danas ne funkcionira. Sad nisu išli na zimske pripreme, kao ni lani, a sve pod izlikom da klub nema novaca. Premda odlično stojimo financijski, zahvaljujući novcima iz gradskog proračuna preko Dubrovačkog saveza športova. DSŠ nas sjajno financijski prati u nama nužnom segmentu potreba djece i struke, ali se u klubu proteklih godina povećao broj atletičara seniora koji nisu ljudi iz Dubrovnika niti su ponikli u ovom klubu. Zanima me koliko oni sudjeluju u tom financijskom dijelu? To ne znam, nemam te podatke, jer skupština nije održana dvije godine. Moja je želja, a to od nas traži i DSŠ, podići atletiku na svim razinama, počevši od one najniže, početničke, kako pravilno trčati. Kako to da je u doba Zvonka Radovanovića klub imao osam reprezentativaca, a danas imamo premali broj atletičara u nižim kategorijama? Negdje ‘škripi’.
Koji su to ljudi ‘sa strane’?
Činjenica je da su u posljednjih godinu dana u Atletski klub Dubrovnik primljeni neki atletičari sa strane, koji trče za klub neke maratone i polumaratone. Ne mogu točno reći o kome je riječ jer nismo imali skupštinu. To ćemo znati u petak, kad se skupština konačno održi. O tome ćemo raspraviti i vidjeti jesu li potrebe Grada Dubrovnika financirati takve atletičare ili našu djecu, bez obzira hoće li ta djeca sutra biti atletičari. Djeca su dosad bila zakinuta za odlaske na državna natjecanja, gdje ih je klub bio dužan slati prema svom planu i programu rada te naputku Gradskog vijeća i DSŠ-a.
Ako nije održana skupština 2016. godine, kako su dobivena sredstva za 2017. godinu?
To ne bih znao, jer nemam uvid. To i mene zanima.
Zašto su se članu Izvršnog odbora, koji bi trebao biti upoznat sa svime, sakrivali podaci?
Mislim da je sam sustav rada godinama doveo do toga da se to na takav način postavljalo te se to smatralo normalnim. U svakoj se obitelji zna tko je glava te što je čiji posao. A ja od osamnaest članova Izvršnog odbora nikad nikoga nisam vidio na atletskom stadionu, osim trenerice i desetak roditelja koji pomažu kad se ide na putovanja. Pa ni Real Madrid ni Barcelona nemaju toliko članova Izvršnog odbora! A dat ću vam banalan primjer. Zahod nam ne radi tri godine. Dakle, djeca nemaju gdje poći na WC tri godine. Tu nema opravdanja. Kao roditelj se pitam gdje je briga kluba za djecu? O djeci treba voditi računa!
Vašom je inicijativom na lapadski stadion ovih dana konačno stigla tartan staza?
Kao član Izvršnog odbora sam kroz razgovor s trenericom Darijom Ljubojević utvrdio kako ljeti imamo i do stotinu djece, a njihovi zahtjevi su zapravo minimalistički. U dogovoru s gradonačelnikom Frankovićem te Upravnim vijećem Javne ustanove Športski objekti Dubrovnik, čiji sam član, htjeli smo nešto napraviti. Putem niže javne nabave smo za 300 tisuća kuna uložili u 120 metara tartan staze te 60 metara skoka u dalj. S ovim sad su svi prezadovoljni, a ako bude sve po planu ove bismo godine tu stazu zaokružili, kako bi djeca imala minimalne uvjete za rad do trenutka pronalaska boljeg rješenja. Točnije, očekuje se ove godine usvajanje strategije u sportu, u kojoj će biti uvršteni svi kapitalni zahvati koji se trebaju ostvariti u idućim godinama, a tiču se i dvoranskog sporta i nogometa i atletskog stadiona. Međutim, djeca moraju trenirati. Svi sportovi u gradu imaju barem nekakve uvjete, a atletičari ih nemaju. Taj tartan im je potreban odmah, a kad se bude rješavala infrastruktura u Gospinom polju po meni bi najbolje bilo da se u istom paketu riješi nogometni stadion sa atletskom stazom. Dotad će postojati uvjeti za rad kako bi se napredovalo, povećat ćemo broj djece u klubu, otvorit će se škola atletike, maknut ćemo djecu s društvenih mreža i laptopa. Atletika je kao ‘kraljica sportova’ i bazni sport na Olimpijadi donijela najviše medalja, a moja kći je 2014. godine s osam godina jedina iz svoje generacije ušla u klub. Samo jedan sportaš u svojoj generaciji?
Vaša jedanaestogodišnja kći je jedna od najperspektivnijih dubrovačkih atletičarki?
Da je riječ o nogometu, košarci ili vaterpolu, nikad se ne bih prihvatio kandidature, jer bi mi se moglo reći ‘guraš svoje dijete u timskom sportu’. A u atletici je jedino mjerilo vrijednosti štoperica. Osobni rezultat. Ali ističem kako sva djeca moraju imati iste uvjete u klubu kojeg treba staviti na zdrave noge.