Ne, ne, ja želim doći do trećeg kata – rekao je DuListov Pozitivac Ante Kolunđija. Bili smo skeptični, ali Ante se nije dao, i popeo se do redakcije. Od samog je početka izbora za Pozitivca proveo na prvom mjestu naše liste. Titulu je osvojio s više od četiri tisuće glasova. Zasluženo, reći će nam naši brojni čitatelji. Skroman i jednostavan, kakav je, odmah nam govori kako se ne smatra nešto posebnijim zbog osvojenog priznanja. Ostao je u čudu kad je vidio koliko je ljudi glasalo za njega. Ali, to nas ne čudi. Ovaj 21-godišnjak nosi nevjerojatnu pozitivu u sebi i s takvom lakoćom prenosi na druge, unatoč nesretnom događaju. Naime, Ante je stradao u prometnoj nesreći u lipnju 2018. godine. Nesreća ga je, nažalost, ‘prikovala’ za kolica. Nakon operacije i toplica, počinje sa svakodnevnim vježjebama u Poliklinici Glavić. Optimizam, vjera i ta nevjerojatna pozitiva urodile su napretkom. Puno se toga promijenilo od nesretnog događaja, ali i od predviđanja doktora koja mu nisu ulijevala nadu za bolje sutra. Kaže nam da ga je to nerviralo, i odlučio je biti ustrajan. Napreduje pomalo, dan po dan, i u svemu je – strpljiv.
— Uvijek je u điru zafrkancija. U trenucima kad sam sa sobom, pokušavam manje misliti o svemu tome. Vrti mi se film da će sve ovo proći. Ali, najbitnije mi je da se cijelo vrijeme trudim. Ljudi me nekad žele utješiti možda s nekim gorim stvarima. Tada promislim da je svakome njegova muka najgora. Tako je i meni. Ja se trenutno dobro nosim – kaže nam Ante. Svjestan je situacije, no sve ‘trpi’ lakše uz neizmjernu podršku obitelji, prijatelja i cure. Na dan kad je pročitao da je upravo on naš Pozitivac, Ante je s djevojkom Ivanom slavio prvu godišnjicu veze. Dva su to odlična razloga za slavlje.
Na sve gledam pozitivno i s optimizmom. Super je sve što sam dosad postigao, ali ne odustajem, zbog sebe i zbog svih koji mi znače
Kakav je osjećaj dobiti titulu Pozitivca?
Bilo mi je baš drago kad sam vidio. Ova mi titula stvarno znači. Moram reći da je kroz cijelu ovu godinu vladala velika pozitiva, prvo tijekom Du Motiona, a prethodno kroz pripreme pa onda i na utrci Wings for Life u Zadru. Tu su i napretci koje sam doživio kroz godinu. Evo, za Badnji sam dan cijelo vrijeme hodao uz pomoć ortoza.
Kako su tvoji najbliži reagirali na nagradu?
Svi su bili iznenađeni! Baš im je bilo drago. Sjećam se kad su saznali da sam nominiran. Budim se ujutro, i šalje mi prijatelj poruku: ‘Gledaj tko je nominiran za Pozitivca’. Nije mi na prvu bilo jasno. Vidio sam da ste već prijašnjih godina imali Pozitivce godine, ali nikad mi nije palo na pamet da bih se ja mogao naći na listi kandidata. Nisam mogao vjerovati. Vidio sam tko su sve kandidati i odmah sam glasao za Stjepa. I čim sam glasao, vidio sam da imam više od 50 posto. Počele su pristizati poruke ljudi, a ja sam samo pitao: ‘Jeste li glasali za mene?’. Odgovorili bi da nisu, naravno iz zafrkancije. Ja se nadam (smijeh).
Je li te iznenadio broj glasova? Više od četiri tisuće ljudi smatra te Pozitivcem.
Rezultati su do zaključenja bili izraženi u postotcima. Ali, kad sam pročitao koji su zapravo brojevi u pitanju, nisam mogao vjerovati. Baš dosta, stvarno sam se iznenadio. I svima bih zahvalio što su glasali, i što baš mene smatraju Pozitivcem. Inače, prvi sam put ogroman osjećaj podrške javnosti doživio na Du Motionu. Kad sam došao na Stradun, kad sam čuo pljesak i ovacije, zanijemio sam. A, onda sam vidio fotografije, i opet sam ostao zapanjen. Postao sam tada osviješten o ogromnoj podršci ljudi. Isto tako, reći će brojni da ja njima predstavljam podršku. U meni vide nadu i pozitivu. Dosta su mi puta roditelji, pacijenti i djelatnici rekli kako svojim pozitivnim ponašanjem utječem na njih i na njihov dan. To mi jako znači.
JEDINO GA JE ZAUSTAVIO – KAMENAC Od 2018. ne staje s vježbom
Počeo sam vježbati u Poliklinici Glavić u listopadu 2018. godine nakon što sam došao iz toplica. Imao sam stanku kad su bili blagdani, bio sam doma, ali sam svejedno vježbao po par sati. I vježbao sa sve do srpnja. Nažalost imao sam kamenac na mjehuru. To sam trebao operirati i nisam vježbao 15-ak dana. To mi je zapravo bila prva prava pauza. Uzeo sam ‘godišnji odmor’ od Badnjaka do Sveta tri kralja. Trebao sam se refati malo. Možda sam se čak i preopustio (smijeh). Sad idem u Zagreb. I onda treniram tutta forza.
Tko su tvoja najveća podrška i pozitiva?
Tata i mama. Da nema njih, ne znam kako bi sve ovo izgledalo. Kroz odgoj su u mene usadili sve životne vrijednosti. Znao sam što smijem i što ne smijem. Sve me to oblikovalo kasnije u životu kao čovjeka. Od malih nogu, u svim situacijama, a pogotovo onim lošim, nosim u sebi osjećaj pozitive i optimizma. Baš zbog njih. Da su oni bili negativni kad se sve ovo dogodilo, ne znam kako bih se ja prema svemu odnosio. Uložili su snagu, vjeru i, naravno, novac u mene i moj oporavak. Meni strašno znači što su u cijelom procesu sa mnom, pogotovo u Zagrebu. Mogao bih ja skuhati i sve ostalo, ali ne bi to bilo to. Dok su oni sa mnom, lakše mi je. Sestre su tu, prijatelji i moja cura Ivana.
Pričali smo u travnju prošle godine. Što se od tada promijenilo?
Što se tiče napretka, mogu reći da je on sve više vidljiv. Sad kad se sjetim Du Motiona i hoda po Stradunu od stotinjak metara, to je bilo dosta lošije nego kakva je sad situacija. Trebalo mi je tada tri puta duže da prehodam. Sad sam stabilniji, brži i ne bojim se. Tada mi desna noga nije skoro nikako funkcionirala. Mogao sam napraviti korak s njome, ali to nije bilo ništa značajno. Sad se vidi dosta veći napredak. I dalje imam ortozu duž cijele desne noge. Dosta vremena sam provodio u Zagrebu. Nisam skoro nikako doma bio. Sudjelovao sam u utrci Wings for Life u Zadru. Ipak sam odlučio ići u kolicima, i prešao sam 10 kilometara. Nakon utrke sam pomislio, možda je bilo bolje da sam išao s hodalicom i da prehodam koliko mogu. Nisam, ali možda budem na idućem natjecanju.
Postoje li trenuci kad bi odustao?
Kad mi dođe da mi se ne da, sjetim se svih ljudi kojima moj napredak znači. Prvenstveno mojima doma, prijateljima i curi. No, tu su i oni svi ostali s kojima sam se na ovom ‘putovanju’ upoznao. To su pogotovo terapeuti u Poliklinici jer su me upravo oni vodili i zaslužni su najviše za ovaj moj napredak. Rad s njima i svakodnevni razgovori stvarno mi znače. Neizmjerno sam im zahvalan, ali i svima koji su me financijski podržali. Bilo bi možda i bezobrazno da odustanem. Osjećao bih se sebično, stvarno. Ne bi mi bilo drago da odustanem. I da ih razočaram. Na meni je sve.
Tata i mama su mi najveća podrška. Da nema njih, ne znam kako bi sve ovo izgledalo. Kroz odgoj su u mene usadili sve životne vrijednosti. Znao sam što smijem i što ne smijem. Sve me to oblikovalo kasnije u životu kao čovjeka
U čemu bi se htio okušati u životu u budućnosti?
Vježbam, napredujem, družim se s prijateljima, imam curu i moj je društveni život stvarno ispunjen. Završio sam srednju pomorsku školu za računalnog tehničara, ali ne vidim se u tome poslu. U zadnje vrijeme razmišljam što bih radio u životu. Gledam sve te motivacijske govornike i mislim se: ‘Mogu i ja puno pričati’ (smijeh). U posljednje vrijeme me zanima svijet psihologije. Znam da je fakultet težak, no htio bih se okušati. S druge strane ozbiljno razmišljam o para sportu. Neki dan sam igrao tenis na Babinom kuku s prijateljem, nije mi loše išlo. Trebao bih se uskoro naći i s Mihovilom Španjom radi plivanja.
Što bi htio da ljudi izbjegavaju pri prvom susretu s tobom?
Nemam problema s time kad me ljudi na prvu pitaju: ‘Što ti je bilo?’. Uvijek sam mislio, kad bih vidio nekoga u invalidskim kolicima, nemoj ga ni gledati, nemoj ga pitati ništa, sigurno mu je grozno. Ja stvarno nemam problema s time. Svakome istaknem ukratko što mi je.
Postoji li nešto što te smeta u odnosu javnosti i institucija prema osobama s invaliditetom?
Evo, jutros sam došao u Polikliniku Glavić. Čovjek je parkirao kraj mjesta koje meni olakšava ulazak u Polikliniku. Odmah sam mu napisao poruku. Možda nije obadao, ali… Smeta mi pogotovo kad ljudi nepropisno parkiraju na invalidska mjesta. Možda to drugima izgledaju kao banalne stvari, ali nisu. Također, u javnim prostorijama i ustanovama nema invalidskog wc-a, a neke nemaju ni liftova.
Kakva su daljnja predviđanja po pitanju tvoga napretka?
Realan sam što se tiče cijele situacije. Očekujem da sve stvari koje su mi možda sad malo teške i u kojima sam nesiguran, da ih mogu napraviti na najbolji mogući način. Trenutno mogu samo hodati. Govorim ‘samo’ jer ne mogu obaviti uz to još neku stvar, prenijeti nešto sa sobom. No, na sve gledam pozitivno i s optimizmom. Super je sve što sam dosad postigao, ali ne odustajem, zbog sebe i zbog svih koji mi znače. Ova titula mi je dala još snage i još volje. Hvala vam!
S DULISTOM OD 2013. Iris i statua ‘Pozitivca’
Od 2013. godine prati nas istaknuta akademska umjetnica dr. art. Iris Lobaš Kukavičić. DuList je te godine dodatno podigao razinu nagrade Pozitivca uz vrijednu statuu ove umjetnice. Motivi skulpture Pozitivca uvijek su ‘elementi grada i ljudi koji ga čine živim’.
Svi DuListovi Pozitivci
2011. Đuro Capor
2012. Antun Žeravica
2013. Niko Kapetanić
2014. Ana Vukas
2015. Tomislav Margaretić
2016. Denis Pavela
2017. dr. Josip Glavić
2018. Maja i Mirko Andrić
2019. Ante Kolunđija
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 15. siječnja 2020.