Pustinja Blaca nedvojbeno je jedna od najvećih turističkih i kulturnih atrakcija u Hrvatskoj.
Taj fenomen nastao sredinom 16. stoljeća snalažljivošću poljičkih svećenika glagoljaša, koji su u bijegu od turske najezde sigurnost pronašli u bračkim vrletima, i dan danas budi znatiželju i potiče na razmišljanje mnoge putnike namjernike koji ju posjete.
Povijest tumači kako su 1550. ili 1551. godine dva poljička svećenika, Matej Tomašević iz Duća i Grgur Martinović iz Zvečanja, stigavši na Brač pomoć zatražili od nerežiškog svećenika don Jurja Drvodilića, koji im je dodijelio zapušteno općinsko zemljište i špilju Ljubitovicu, često sklonište lokalnih težaka pod golemim stijenama. Inače, do pustinje Blaca moguće je doći samo pješice, i to uskom stazom kroz kanjon, što svakom posjetitelju budi poseban osjećaj otkrivenja ovog kulturnog i povijesnog El Dorada.
Kasnije (1565.) su svećenici od bračkog kneza dobili cijelu blačansku dolinu, sve do mora. Prelijepa crkvica posvećena Gospi od Uznesenja građena je od 1588. do 1614. godine u renesansnom stilu, a nakon požara 1724. godine obnovljena je i proširivana u baroknom stilu. Tada joj je dodan i zvonik na preslicu.
Vatra oko komina
Uskoro im bračko-hvarski biskup daje dozvolu za gradnju ‘Pustinje’, u kojoj će moći ‘stanovati, moliti, posvećivati i pokoru činiti…’. Zanimljivo je da su u svoje redove primiti koga su htjeli, bez ičijeg vanjskog utjecaja, tako da su članovima zajednice bili i svećenici i laici, koji su s vremenom dobivali status subraće. Na čelu zajednice bio je starješina, biran na tri godine s mogućnošću reizbora, a čiji zadatak je bio voditi brigu o svim zajedničkim poslovima. Komin je bio centralno mjesto pustinje, gdje su se svećenici okupljali, raspravljali i donosili odluke. Vatra na kominu se nikad nije gasila, osim nakratko na Veliki četvrtak.
Već 1621. godine dobili su potvrdu tadašnjeg biskupa Petra Cedulina da žive prema pravilu da su sva dobra braće zajednička. Pravilnik je sačuvan u hrvatskoj redakciji koju je načinio i 1897. u vlastitoj tiskari (!) objavio upravitelj pustinje don Nikola Miličević.
Tijekom 18. stoljeća braća su stekla još nešto zemlje, proizvodila oko 600 bačava vina godišnje, držali preko tisuću ovaca, deset volova i osam mazgi. Zemlju su često obrađivali i sezonski radnici iz Dalmatinske zagore. Pod upravom don Ivana Nemčića krajem 18. stoljeća družba ulaže velika sredstva u pomorsku trgovinu, točnije u kupnju jedrenjaka ‘Madonna di carmine’, nakon kojeg je stigao i drugi, ‘Buon Viandante’, a potom i treći, ‘Salvatore’. Vrijedi dodati i podatak o tome koliko su pustinjaci svojedobno bili moćni. Naime, kad su im Mleci oduzeli i odlučili prodati zemlju koju su uživali, redovnici su se uputili u Veneciju i otkupili svo zemljište, koje je tako prvi put bilo njihovo vlasništvo.
Blaca – astronomski centar svijeta
Veliki pad zajednice dogodio se u vrijeme Nemčićeva nasljednika don Jurja Paurića, koji je živio izvan pustinje, volio putovati talijanskim gradovima, zapustio život i rad u pustinji, po nekim izvorima čak i krivotvorio oporuku svog prethodnika. Njega je pak naslijedio don Nikola Miličević iz Zvečanja, koji je zaslužan za novi zamah i razvitak pustinje. Nakon suše i poplave 1896. godine Miličević je uložio ogroman trud kako bi zajednicu osovio na noge. Obnovio je objekte, izgradio pristupne puteve, regulirao dovod vode, posjed opasao zidom tesanog kamena. Podignuo je i moderni kameni pčelinjak (godišnja proizvodnja 15 kvintala meda, a svaki sać imao je svoj dosje!), staklenik s agrumima, knjižnicu je obogatio brojnim knjigama (danas preko 10 tisuća svezaka), a iz Milana je nabavio tiskarski stroj te pokrenuo tiskaru. U pustinji je do zadnjeg dana djelovala i škola, koju su pohađala djeca iz okolnih zaselaka.
Nikolu je na mjestu upravitelja 1923. godine zamijenio njegov nećak i imenjak don Nikola Miličević mlađi. On je prema običaju na poziv strica kao dječak stigao u Blaca, a nakon završene Bogoslovije u zadru zaređen je za svećenika. Bio je veliki zaljubljenik i profesor astronomije, a njegovi znanstveni radovi objavljivani su u brojnim svjetskim časopisima. U pustinji je osnovao zvjezdarnicu, a na istaknutom mjestu postavio je veliki teleskop, tada najveći na hrvatskom tlu. Zanimljivo je da je don Nikola pozicionirao svoj WC tik do teleskopa, pa se može reći kako zbilja nije htio propustiti ništa na nebeskom svodu!
Za klavir – 56 litara vina!
Zanimljiva priča vezana je za koncertni klavir koji je početkom 20. stoljeća dopremljen u pustinju iz Beča. Kako stoji u zapisima, svećenici su angažirali dvanaest težaka kojima je trebalo osam sati, ali i 56 litara misnog vina kako bi glomazni instrument prenijeli od luke u podnožju do same pustinje i upraviteljevog dnevnog boravka. Inače, u điru glavno zgradom mogu se vidjeti i rijedak primjerak gramofona s kartonskim pločama, kao i velika kolekcija satova, među kojima se ističe najstariji, nabavljen u Londonu 1700. godine.
Smrću Nikole Miličevića mlađeg 1963. godine nakon više od četiristo godina došao je kraj i pustinjačkoj zajednici. Naime, Miličevićev nećak ‘nije osjetio svećenički poziv’ što je značilo kraj tradicije nasljeđivanja mjesta upravitelja. Uskoro je Općina Brač kupila nekretnine, a Biskupiji su ostala prava na pokretnine. Već 20 godina Pustinja Blaca dio je muzejske ustanove Centra za kulturu Brač.