Naša sugrađanka Victoria Ogresta prije koji dan našla se u nezavidnoj situaciji prilikom koje ipak nije zaboravila voditi računa o drugima. Nakon napora koje je uložila u povratak u rodni grad iz Helsinkija u Fb postu iznijela je svoje iskustvo odlaska u samoizolaciju, ali i zaprepaštenje koliko ljudi se odbija pridržavati propisanih mjera.
Prenosimo vam njen post:
‘Ne sjećam se da sam ikad napisala status na Facebook-u, ali osjećam potrebu iznijeti i moje cjelokupno iskustvo vezano za novonostalu situaciju oko korona virusa i mog avanturističkog povratka iz Finske u Hrvatsku.
U srijedu sam uspjela doći u Dubrovnik iz Finske, nakon mnogobrojnih otkazanih letova, zadnjom mogućom šansom! Odredba o samoizolaciji svih ljudi koji iz Finske dođu u Dubrovnik uvedena je prije nekih tjedan dana. Pripremila sam se na to i izorganizirala svoj boravak u zasebnom stanu sa svim potrepštinama (kako ne bi svoje ukućane i psa izložila nepotrebnom riziku), kao i prijevoz s aerodroma do stana sa svom potrebnom zaštitnom opremom.
Na aerodromu u Helsinkiju prilikom check in-a rečeno mi je da moram u samoizolaciju kad dođem. Prvi let mi je bio Helsinki-Amsterdam – na njemu ponajviše Francuza, Španjolaca, Talijana… Većina ne nosi ni masku ni rukavice, a kamoli da održava propisani razmak s ostalim ljudima. Ostalo je poneko slobodno sjedalo u avionu, pa barem nismo bili ko sardine.
Na amsterdamskom aerodromu veći broj ljudi koji hodaju s maskama, a čak su i dvije (vjerojatno) Kineskinje bile u zaštitnim odijelima od glave do pete – kape, maske, rukavice, zaštite na cipelama+odijelo! Svi kafići i restorani zatvoreni i ograđeni trakama, rade samo neke trgovine i neki punktovi gdje se može kupiti voda, kava, sokovi i nešto za prigristi.
Kašnjenje u polijetanju za Zagreb uru vremena, počinje nervoza i panika da neću stići na avion za Dubrovnik, ali što je tu je, ne mogu ništa promijeniti, samo da se dočepam svoje države, pa ćemo se dalje organizirati ako bude trebalo. I dalje tek pokoji putnik ima masku! U avionu sjedalo ispred mene Španjolka (koja je skinula masku čim je sjela na svoje mjesto!), sjedalo iza mene Talijanka (s maskom)?!?!?!? I pitanje je koliko putnika i iz kojih država s kritičnim brojem zaraženih i dalje putuje u ili preko Hrvatske… U avionu smo dobili papir koji smo trebali ispuniti kontakt podacima, brojem leta i sjedalom, datumom, adresom boravka ili privremenom adresom, kontakt podacima osobe koja nas može kontaktirati u 30 dana.
Na zagrebačkom aerodromu na kontroli putovnica policajci svakoga ispituju sve ono što smo već ispunili na tom papiru i unose u kompjuter, zajedno s informacijama o mjestu samoizolacije, načinu prijevoza s aerodroma itd. Od njih dobijem papire s uputama o samoizolaciji gdje, između ostalog, piše da se moram javiti svom liječniku, a strani državljani se moraju javiti epidemiologu. U Helsinkiju mi je rečeno da ću u Zagrebu trebati uzeti prtljagu i ponovno je checkirati za Dubrovnik, vremena skoro nemam za to, ali idem probati. Nema prtljage, nema osobe koju mogu pitati… Zagrebački aerodrom je i poznat po kompliciranosti, nedostatku oznaka i previše praznog prostora bez osoblja, pokušavam ipak naći nekoga, trčim ko muha bez glave, na kraju ugledam zaposlenicu i trčim nju pitati, na kraju ispadne da mi je prtljaga checkirana do Dubrovnika. Dalje, u toj panici nisam znala kuda trebam ići i opet jedva našla osobu koja će me uputiti. Vrijeme ističe, ne stižem, panika još veća. Trčim gore na kat, ponovo prolazim security, trčim dalje na gate i čujem kako žena govori da nema nikoga više za Dubrovnik i u to se ugledamo i ja uletim u autobus za do aviona – ja uđem, autobus krene. Ima Boga!
Od silnog stresa i preznojavanja nisam imala kad vidit/čuti tko je sve na letu, ali koliko sam uspjela čuti da je najviše bilo Trebinjaca i Crnogoraca i vjerojatno pokoji Dubrovčanin.
Sletili u Dubrovnik i stiže mi SMS poruka od MUP-a da se moram javiti graničnoj policiji. Na sebi imam masku i rukavice. Izlazimo iz autobusa koji nas je odveo od aviona, a vanka čekaju dva policajca i jedan čovjek (pretpostavljam djelatnik aerodroma) i pomislim da čekaju mene i obradujem se što ne moram ja njih tražit. Aliiii, ipak nisu mene tražili i nakon što su našli čovjeka kojemu je isto određena samoizolacija, krenuli smo prema izlazu. Prilazim drugom policajcu i govorim mu da sam dobila poruku od MUP-a da se moram javiti graničnoj policiji. Pita me zašto se moram javiti?!?!?! Govorim, zbog korone valjda i samoizolacije u koju moram ići?!?!? Malo se čudi i počne me ispitivati sve ono što su me već ispitali i u Zagrebu, dok hodamo prema izlazu. Čekam prtljagu i njega da mi donese neki papir. Na papiru je broj epidemiologa za kojeg me uvjerava da mu se trebam javiti. Ja mu pokušavam objasniti da sam već u Zagrebu dobila upute u kojima piše da se moram javiti svom doktoru, a da se epidemiologu moraju javiti samo strani državljani. Ali ne, on je u pravu! Moram naglasiti da je stvarno bio ljubazan i pristojan! Pišem mu na papirić svoje ime i prezime, broj mobitela i adresu na kojoj ću boraviti u samoizolaciji i prati me do auta u kojem me čeka mama s maskom i rukavicama. Ispred aerodroma stoje taxisti koji će voziti putnike iz Trebinja i Crne Gore do granice. Svi me čudno gledaju, nitko od njih nema nikakvu zaštitnu opremu, niti održavaju razmak. Nemaju ni putnici koji dolaze sa mnom i koje će oni voziti. Mijenjam masku i rukavice novima i ulazim u auto na stražnje sjedalo iza suvozača, da održim razmak s mamom.
Prema uputama za koje pretpostavljam da nisu točne, zovem epidemiologa od kojeg dobijem “jezikovu juhu” u obliku deranja da ne trebam njega zvati nego svog doktora, a da se njemu treba javiti u slučaju zaraze. Kroz bijes od umora i svih komplikacija pokušavam mu objasniti koje sam upute dobila u Zagrebu, a koje u Dubrovniku i da samo izvršavam uputu koja mi je data. Ispriča se on meni jer ima puno ovakvih bespotrebnih poziva, ispričam se ja njemu i objasnim mu da na našem aerodromu daju krive upute, popričamo još malo i izrazimo nadu da se više nećemo čuti.
Umorna i nervozna odmah požalim što sam se vratila u ovaj zaostali mentalitet, nakon što mi mama ispriča da su ljudi ostali šokirani i zabrinuti što će ona doći po mene na aerodrom “jer to nije pametno”. A nema veze što se savjetovala s doktoricom koja joj je rekla da naravno da može poći po mene s maskom i rukavicama, uz održavanje razmaka sa mnom JER NEMAM KORONA VIRUS, NEGO IDEM PREVETNIVNO U SAMOIZOLACIJU JER JE TAKO PROPISANO!!!!!! HAHAHAHA pa je*em vam mater maloumnu, zaostalu!!! Uvijek ste najpametniji, dragi Dubrovčani! Možete se šetat okolo, ispijat kave, kretat se među ljudima, ne držati se pravila, taxisti mogu prevoziti putnike koji dolaze od ko zna gdje i nemaju nikakvu zaštitnu opremu pa svejedno normalno hodaju i druže se i dalje… Koliko ljudi krši samoizolaciju i koliko se ljudi uopće ne drži i nisu se ni javili kome su sve trebali?! Mogla sam i ja tako, da se nisam teškom mukom opskrbila maskama i rukavicama i da se nisam ni javila policajcu… Mogla sam hodat okolo naokolo bez ikakve zaštitne opreme i naslađivat se namjernim kašljanjem u svakoga i svima puhat za vratom… Mogla sam poći prošetat kroz Uvalu, popiti kavu negdje, poći do butige i slično. Jer što bi bilo, ionako nitko ne bi znao da bi ustvari trebala biti u samoizolaciji?! Stvarno jadno i žalosno, ali eto navikli smo svi valjda na zatupljenost i zaostalost naših dragih sugrađana…
I da, što je sa svim ostalim putnicima s letova koji su došli u Dubrovnik na dan kad je sletio i avion iz Rima? Svi su najslobodnije prošli, bez ikakvih kontrola i prevencija, jer je sva pažnja bila usmjerena upravo na avion iz Rima’, zapitala se Dubrovkinja te kako nije sve crno dodala za DuList:
‘Ali evo ipak ima dobrih, normalnih i pažljivih ljudi! Maloprije mi zvoni netko na vrata, a ja u krevetu, tek se probudila i vičem “tko je?” A kaže on “susjed”. Vidio mene valjda ovih dana kako sjedim na balkonu (a ne ljude koji inače budu u ovom stanu) i pretpostavio da sam u izolaciji (a i danas kad su me moji došli posjetit ispod balkona su sreli susjeda koji živi ispod i malo smo popričali s njim) i kaže da imaju viber grupu stanara zgrade i ako mi išta treba da pišem u grupu pa će mi donijet!!! I zahvalila sam mu se i rekla da imam roditelje koji mi sve donose, tako da mi ništa ne fali, pa da pomognu potrebitijima od mene.’