Naša sugrađanka Ane Čerjan još je jednom pokazala koliku snagu, volju i želju ulaže u očuvanje tradicije. Nekoliko je dana boravila u Švicarskoj i to zbog nevjerojatnog razloga. Uputila se u ovu saveznu državu u središnjoj Europi kako bi učila Hrvate izvan Republike Hrvatske – penganju jaja. U Švicarsku je došla s dvadeset kilograma materijala potrebnih za penganje, a otišla je s dvadeset kilograma čokolade i prepunog srca. Ova učiteljica produženog boravka u Osnovnoj školi Marina Držića i vrijedna čuvarica tradicije ispričala nam je kako je došlo do realizacije ovog projekta.
—Prošle godine, kada su izašli natječaji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, kontaktirala me kolegica Andrea Tomašević koja je isto iz Dubrovnika i s kojom sam studirala u Zagrebu. Sada radi kao učiteljica Hrvatske dopunske škole u švicarskom kantonu Ticino. Pitala me jesam li zainteresirana za održavanje radionica penganja za djecu i roditelje. Istaknula je da nije sigurna hoće li projekt proći, ali da bi ga voljela prijaviti na natječaj. Rekla sam da mi je to super ideja i pristala sam. Krenule smo u pripremu projekta. To je zahtijevalo osmišljavanje financijskog plana, ali i razne informacije – od toga kako će radionice izgledati, koliko ljudi će moći sudjelovati, do toga koji će se materijali koristiti. Dakle, da bi se projekt odobrio, morale smo imati sve te stavke – naglasila je Čerjan.
Početkom ove godine objavljeni su rezultati, a na Aninu radost te njene kolegice Andree – projekt je prihvaćen i krenule su pripreme za odlazak u Švicarsku.
—Sve je bilo dobro, jedino smo dobile mali iznos novaca za realizaciju projekta, a radilo se o oko 660 eura (oko 5000 kuna). To nas je iznenadilo s obzirom na činjenicu da je standard u Švicarskoj izrazito visok te je sve dosta skupo. Odmah smo znale da smještaj neće biti moguć, nego da ćemo morati nešto ‘iskombinirati’ s kolegicama koje tamo rade. Tako je i bilo. Inače, samo avion je bio 230 eura! Još je bilo dosta popratnih troškova po pitanju putovanja unutar Švicarske. Primjerice, putovale smo vlakom, a takva vrsta prijevoza je također skupa. Samo jedna karta od zračne luke do mjesta gdje sam trebala održavati radionice je 60 švicarskih franaka. Tih 660 eura koje smo dobile, vrlo lako se potrošilo – istaknula je. No, unatoč svemu, uspjele su u provođenju hvalevrijednog projekta.
Nemoguće pronaći žuta jaja
Kako je i navela, na ideju je došla kolegica Andrea, a naša sugovornica je bila zadužena za osmišljavanje i realizaciju čak dviju radionica.
—Učila sam ih ‘mom’, primorskom penganju gdje se koriste samo točke i crte. Smatram da je to tradicionalni, izvorni način penganja. I za mene najljepši i najbolji (smijeh)! Prvo sam ih upoznala s materijalima, nakon čega je uslijedio početnički dio u kojem su tehniku penganja prvo isprobali na papiru, a kasnije na jajima. Na kraju smo ta jaja opiturali te je krajnji rezultat bio izvrstan. Bila sam jako zadovoljna! – naglasila je Ane koja je sve potrebne materijale donijela iz Hrvatske, osim jaja.
—Kupili smo ih u Švicarskoj. Bilo je nemoguće pronaći žuta jaja! Pa su na kraju dobri ljudi s neke farme donirali sto jaja da bi se mogle održati radionice. Naime, u Švicarskoj su očito jaja većinom bijele kore. Naša, ona žute kore, teško je nabaviti, a morala su biti takva jer na bijelim jajima vosak bude nekako ‘prekričav’.
Švicarska uređena zemlja
Prva radionica održala se u hrvatskom klubu u Ticinu pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. U njoj su sudjelovala djeca iz Hrvatske dopunske škole te njihovi roditelji.
— Bilo je jako zanimljivo, a na radionici je sudjelovalo oko sedamdeset ljudi. Ispengali smo sigurno oko 120 jaja. Drugu radionicu smo naknadno organizirali u Centru hrvatske nastave u Dietikonu, uz pomoć koordinatorice Mije Rajič. Bila je također namijenjena učenicima Hrvatske dopunske škole i njihovim obiteljima. Na njoj je sudjelovalo oko pedeset osoba, također djece i roditelja. Na toj radionici smo ispengali oko devedeset jaja. Svi su stvarno bili zadovoljni i oduševljeni ishodom, na obje radionice. Inače, u pozivu smo naglasili da djeca moraju biti starija od osam godina da bi mogla držati penicu kako treba i da bismo izbjegli, primjerice, opasnost izlijevanja voska. Za mlađe od osam godina imali smo pripremljene bojanke i popratne sadržaje – rekla je. Nažalost, zbog nenadanih izmjena u redu letenja, kašnjenja letova te prepunog rasporeda, kaže nam da nije uspjela baš doživjeti švicarsku svakodnevicu.
—Imala sam doslovno pola sata slobodnog vremena. U nedjelju, kad smo imale planove za izlet i razgledavanje, kiša je učinila svoje. Ali, Švicarska kao zemlja je jako uređena, organizirana, uredna i, ponavljam – jako skupa. No, standard im je viši od našega, a njihov minimalac je oko 3500 franaka. Kod njih je kruh po četiri eura, a o drugim stvarima da ne govorim. U konačnici sam zadovoljna sa svime bez obzira na ‘fijasko’ s letovima. Čak mi je bio ostao kufer u Zagrebu! Uspio je doći na švicarsku adresu, jer da nije, ne bismo imali materijale za raditi i morali bismo otkazati radionice – govori nam Ane. Za svoj je rad od Hrvatske dopunske škole dobila zahvalnicu.
—Roditelji su stvarno jako zadovoljni i pitali su me dolazim li opet iduće godine. To ćemo još vidjeti, ali mi je drago što su usvojili neko znanje. Svi su me pitali za razne informacije – gdje nabaviti vosak, kako napraviti penicu te su sve uredno zapisivali. Učitelji i suradnici su također oduševljeni te jedva čekaju da im dođem s nekom idejom ili čak s istom – reći će kroz smijeh.
Što je iduće?
Njen idući projekt je radionica penganja u dubrovačkom restoranu Pantarul.
—Također, voljela bih s kolegicama s posla odraditi malu radionicu penganja. Vidjet ćemo hoće li se uspjeti ostvariti. Nisam još krenula u svoje pripreme za Uskrs jer imam toliki broj popratnih sadržaja da ne stignem. No i to će morati doći uskoro na red – naglasila je naša sugrađanka. Smatra kako bi se više ljudi, pogotovo onih mladih, trebalo uključiti u očuvanje tradicije.
—Ako krenem od sebe, stvarno bih voljela da se više vodi briga o tradiciji. To je naše i nitko nema takvo nešto što imamo mi. Mislim da je šteta da se takvo nešto izgubi. Imam osjećaj da mladi više ne mare toliko za to i da su zaboravili na neke vrijednosti. Nadam se da će moje ‘điravanje’ okolo i širenje pozitive o tradiciji možda potaknuti djecu i mlade na veće razmišljanje o njenoj važnosti.
HRVATSKA DOPUNSKA ŠKOLA
Što se sve uči?
Hrvatsku dopunsku školu u Švicarskoj Konfederaciji osnovali su hrvatski roditelji uz pomoć hrvatskih katoličkih misija 1990. te je od 1993. u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. MZO propisuje program, odobrava udžbenike te zapošljava učitelje koji rade u hrvatskim dopunskim školama. Nastava se održava jednom tjedno u trajanju od dva školska sata u švicarskim školama, a uče se Hrvatski jezik, povijest, zemljopis i kultura te se raznim projektima potiče međudržavna suradnja i jačanje veza s domovinom. Učenici na kraju školske godine dobivaju ocjene koje se upisuju u svjedodžbe te se u hrvatsku školu mogu upisati od predškolske dobi. Koordinatorica je Mija Rajič.