Izvanredni profesor s Ekonomskog fakulteta u Splitu te viši znanstveni suradnik na Institutu za razvoj i međunarodne odnose, dr. sc. Stjepan Srhoj, zajedno s profesorom Francescom Decarolisom sa Sveučilišta Bocconi u Milanu razvija koncept ekonomike javne nabave – istraživačkog okvira koji to područje promatra kroz sve njegove faze i šire ekonomske učinke.
U razgovoru za Lider, na pitanje koje su ključne lekcije iz dosadašnjih iskustava i kako u toj fazi ograničiti aktivne i pasivne gubitke, odgovorio je da se učinkovitost ove faze određuje pomoću više elemenata. Cilj je povećati broj ponuditelja kako bi javni kupac dobio fer cijenu. Najveći pad cijene događa se kad se s jednog na dva sudionika, a svaki dodatni natjecatelj dalje smanjuje cijenu, premda sve manjim intenzitetom. Zato je ključno olakšati ulazak kvalificiranih ponuditelja.
Dalje navodi, kako je važan format natjecanja. Italija je dugo primjenjivala tzv. prosječnu ponudu, gdje pobjeđuje cijena najbliža prosjeku. Kad je uveden model najniže cijene, tržište se pročistilo: broj sudionika se smanjio, ali se pokazalo da je dio natjecanja bio umjetno napuhan koordinacijom. Prosječna ponuda često nije birala najnižeg troškovnog ponuditelja, nego je podizala cijene – tipičan primjer kako loš aukcijski format stvara pasivne gubitke.
Progovorio je i o ključnim ekonomskim temama te istaknuo da prvo što treba je odlučiti što javne institucije trebaju nabavljati na tržištu, a što stvarati u vlastitoj režiji, te u kojim je slučajevima smislenija opcija izravnih pregovora ili javno-privatnog partnerstva. Zatim postupak definiranja što se točno kupuje i u kojem opsegu. Tu se razlikuje instrumentalna javnu nabavu, koja osigurava resurse nužne za provedbu javnih politika, i stratešku javnu nabavu, kojom se potrošnja usmjerava prema širim ciljevima, poput inovacija ili zelene tranzicije. I na koncu, istaknuo je da treba imati na umu pitanje preplaćivanja. Korupcija i politička pogodovanja proizvode aktivne gubitke, no ono što je možda kontraintuitivno jest da su oni manji dio ukupne štete. Naveo je i empirijske podatke koji pokazuju da oko 83 posto gubitaka nastaje zbog pasivnih problema – neučinkovitih pravila, loše postavljenih procedura i nedovoljnih kapaciteta institucija – dok na aktivne gubitke otpada tek oko 17 posto.
– Stoga je veći dio štete moguće smanjiti jačanjem kapaciteta javne uprave, profesionalizacijom i boljim oblikovanjem sustava javne nabave – izjavio je.
Cijeli razgovor pročitajte ovdje.
