Unukaje poznatog slikara, a i oca Puša pamte generacije iz Sponze gdje je prodavao očeve i svoje slike, iz đira po Stradunu, iz Grada… U Ameriku, na Floridu otišla je s roditeljima još kao dijete 1991. godine. Mnogi iz naših krajeva u inozemstvu dobro žive, uspiju u onome čime se bave, ali ono što je postigla Sarah Običan malo je reći impresivno je. Naime, ona je jedna od 40-tak liječnika u čitavom SAD-u koji rade operacije na fetusima.
Obožavam svoj posao
— Taj dio posla je najintenzivniji vremenski i emotivno, ali je dosta i zahvalan posao. Nema riječi kojom se može opisati osjećaj kad operacija uspije – kaže nam Sarah kojoj je, kao što ste mogli iščitati iz njenog opisa, ovo tek dio onoga čime se bavi. Njene diplome, titule i poslove teško je nabrojati, a nerealnim se čini kad i kako jedna osoba sve to stiže. Naročito uzme li se u obzir činjenica da je Sarah supruga i majka dvoje djece. Naime, specijalizirala je ginekologiju i subspecializirala još tri godine za rizične trudnoće. Završila je i teratologiju i reproduktivnu toksikologiju. Radi kao liječnica za trudnice s rizičnim trudnoćama koje imaju bolesti poput dijabetesa, raka, lupusa…, ali i za trudnice koje imaju komplikacije s fetusom. Osim toga specijalistica je za ultrazvuk te direktorica Odjela za rizične trudnoće na University of South Florida. Uz to medicinska je direktorica dvije renomirane ustanove: Mother To Baby FL, kao i USF/ Tampa General Hospital Fetal care Center.
— Jako sam zahvalna što sam imala priliku educirati se za sve što sam željela, ali naravno to je iziskivalo puno napora, rada i naravno odricanja. Obožavam svoj posao i rijetko je da se dignem ujutro i mislim ‘ne da mi ići na posao’. Imam super tim kolega i medicinskih sestara s kojima je je lijepo raditi i zahvalni smo da možemo pomoći velikom broju ljudi. Zbog posla puno i putujem i predajem, ali uspjevam se organizirati. Međutim, radim jako puno, često sam do kasno u operacijskoj sali. Zna me kao majku boljeti što često zbog posla nisam uz svoju djecu. Sinovi mi ponekad napišu pismo da mi kažu da su ponosni na mene da sam pomogla nekoj bebi, ali me svejedno boli kad ih ne vidim. Oni su mi sve na svijetu – priznaje Sarah, koja ne krije čežnju i nostalgiju za domom.
Mirisi bakine kuhinje, treseta, bezbrižnost…
— Djetinjstvo u Gradu je bilo predivno. Ponijela sam sa sobom predivna sjećanja mora i kupanja, šetanja, trčanja po livadama, igranja vanka, tresete… Sjećam se kako je Grad izgledao prije blagdana, kako je kuhinja mirisala dok je baka kuhala… Sjećam se škole i što smo učili. Sjećam se svih tih momenta bezbrižnosti. I sva ta sjećanja me vode doma i daju mi osjećaj koji sam imala od 1991. da mi je jedna noga u Americi, a druga u Gradu – govori nam Sarah, koja dolazi svako ljeto u obiteljsku kuću na Pločama s majkom, suprugom i djecom.
— Zbog posla ostanemo samo po 2 tjedna, ali zato djeca ostanu s bakom više, po 3–4 tjedna. Iako je malo, neizmjerno uživam i baš što se reče napunim baterije. Moj mir i ćakula je kad dođem u Dubrovnik i tamo pijem kavu s prijateljima. U Americi toga nema, kave se piju usput. Samo par puta sam se ovdje u Americi srela s prijateljicom samo da bismo pričale i popile kavu. Izađe se van na objed ili večeru, ali kave su na žalost rijetke. U Gradu imam krasne prijatelje iz djetinjstva s kojima se osjećam bliskom, iako živimo tako daleko jedni od drugih. Kad smo bili mali pisali smo pisma, a sad kad se vidimo u gradu pitamo se ‘kenova’? I nastavimo dalje kao da nas ne dijeli Atlantski ocean i par desetljeća. Svako ljeto se mi djeca iz razreda Osnovne škole Lapad nađemo na piću u DOC-u. Predivno je vidjeti one s kojima sam odrasla i kako su svi postali predivni ljudi. Otkako se vraćam svakog ljeta od 1997. godine upoznala sam još dobrih prijatelja koji su postali kao obitelj. Prijatelji me drže da se osjećam bliže domu – kaže nam Sarah koja djecu, Luku koji ima 10 i Matiju koji ima 7 godina, uči hrvatski jezik.
‘Mama mogu li sladoled?’
— ‘Mama, mogu li sladoled?’, uvijek pitaju na hrvatskom jer znaju da su veće šanse da će ga dobiti (smijeh). Jako su ponosni na svoje hrvatsko porijeklo. Kad je nogometni trener pitao da svako od djece kaže nešto zanimljivo o sebi druga djeca su rekla nešto poput ‘volim pizzu’, ‘volim automobile’, ‘igram košarku’…, kad je došao red na mog Matiju on je rekao: ‘The cool thing about me is that I am half Croatian’ – ponosno će Sarah priznajući da je, unatoč tome što je većinu života u Americi njen dom Dubrovnik.
— Moj dolazak preko ljeta za mene je dolazak doma. Kad me pitaju odakle sam odgovaram – ja sam iz Dubrovnika i moja adresa u Tampi je privremena. Znam da to zvuči smiješno, ali svi se vratimo doma kad tad. Možda na samom kraju života, ali se vratimo doma… – zaključuje Sarah.
Foto Privatna arhiva