Za još jednu Dubrovkinju tuđina je postala dom. Nataša Delić, djevojački Misita, supruga svima znanog vaterpolista Mladena Delića, i sama sportašica, nekad uspješna plivačica, Dubrovnik je napustila 2003. Tri godine nakon što je njenog muža vaterpolo odveo u Italiju. Tamo su živjeli skoro desetljeće, da bi se nakon toga preselili u Švicarsku gdje i danas žive.
Kakav je život u Švicarskoj? Čime se danas bavite?
Suprotno onome što većina misli, da je život ovdje samo rad, red i disciplina, zapravo je prilično opušteno i granica između poslovnog i privatnog života je jasno ocrtana. Školski praznici su raspodijeljeni kroz cijelu godinu ravnomjerno, tako da su djeca ljeti slobodna samo 5 tjedana. Zaposlenici s djecom školske dobi imaju prednost u dobivanju godišnjeg odmora, u vrijeme kad su djeca slobodna. Ja radim u multinacionalnoj kompaniji u workplace managementu, a suprug je zaposlen u industrijskom sektoru u kontroli kvalitete produkcije.
More ste zamijenili planinama? Gdje je, kakav i što Vam pruža grad u kojem živite?
Švicarska je raj za hiking, planinarenje i lutanje po prirodi, tako da je neizbježno postati zaljubljenik u sve aktivnosti na otvorenom, izbor je ogroman. Alpe su nam na sat vremena udaljenosti, omiljena su mi meta od kasnog proljeća nakon otapanja snijega, do kasne jeseni. Slažem se sa švicarskom filozofijom da ne postoji loše vrijeme, nego samo neprikladna obuća i odjeća, tako da u prirodi provodimo dosta slobodnog vremena, bez obzira na kišu, maglu i snijeg. Naš grad je doslovno okružen dubokim šumama i direktno je na rijeci Rajni. Rijeka je centar svih zbivanja ljeti, plivanje, stand-up paddling… Često pođemo u grad 20 km uzvodno s gumenjakom, napušemo ga i spuštamo se do Schaffhausena. Plutanje na rijekama je nacionalni ljetni sport. Zimi je mistično mjesto uronjeno u maglu gdje najhrabriji nastavljaju ljetne aktivnosti. Prva zima Covida je bila početak mog ledenog kupanja. Spojili su se interes za Wim Hof metodu i višak slobodnog vremena, a pridružilo mi se desetak članova moje CrossFit zajednice. I dan danas se nalazimo vikendom i bez pogovora uranjamo u hladnu rijeku. Ledeno kupanje nije neuobičajeno. U većim gradovima postoje grupe stare desetljećima i njihovo organizirano preplivavanje s jedne strane obale na drugu u najhladnije dane poznati je društveni događaj.
Kakav je u Švicarskoj obiteljski život, uvjeti za djecu, školski sustav? Zna li Vam kćer hrvatski jezik?
Naša Monika ima 16 godina. Od ranog djetinjstva je ovdje i švicarsko-njemački joj je, nakon hrvatskog, prvi jezik. Od početka je u švicarskom školskom sustavu. Nama je trebalo kao roditeljima puno učenja kako sve funkcionira. Dosta je komplicirano. Nakon osnovne škole djeca ne odlučuju sama koji će smjer srednje škole nastaviti, to je odluka učiteljskog vijeća. Monika sada ide u gimnaziju i nakon toga će vjerojatno ostati u Zurichu na studiju. Ona je predivan mix dvije kulture, njeno odrastanje je bilo drugačije od našega. Početkom vrtićke dobi, oko četvrte godine, djeca uče odmah samostalno prelaziti cestu i sami hodati do i od vrtića. Nama je to bilo jako teško za naviknuti se. Učiteljica nam je mjesec dana nakon početka vrtića rekla da je Monika dovoljno odrasla da sama dolazi u vrtić kao i sva druga djeca, i da je ne moramo mi pratiti. Jako je dugo trebalo nama kao roditeljima to prihvatiti, i uvidjeti da je to ovdje najnormalnija stvar svakodnevnice. Ipak je neobično vidjeti dječicu od 4–5 godina kako sami hodaju po kvartu i prelaze preko zebre. Klizanje na ledu je prvi sport koji uče u vrtiću i postanu pravi mali profesionalci već prije odlaska u školu. U trećoj školskoj godini imaju skijaški tjedan i intenzivni tečaj skijanja. Sve je orijentirano na zimske sportove.
Usporedba života tamo i ovdje, prednosti i mane jednog i drugog?
Postoji predodžba kako je život stranaca u inozemstvu težak. Odlazak u stranu zemlju nije lak, ali naš će stav odlučiti hoće li biti avantura ili borba. Naš odlazak je bila svjesno i voljno donesena odluka. Naravno da se susrećeš s preprekama, ali sve je to dio igre i ništa nije nepremostivo. U početku je jezik bio izazov. Učenje njemačkoga nije puno pomoglo. Kad izađeš u stvarni život šokiraš se jer vidiš da je švicarsko-njemački samo sličan njemačkom jeziku pa treba sve ispočetka učiti. Za mene osobno je rad u internacionalnom ambijentu olakšao učenje njemačkog i švicarskog dijalekta.
Ima li nostalgije? Koliko često dolazite i u čemu ovdje najviše uživate, što Vam najviše nedostaje tamo?
Nostalgija je sve manje i manje prisutna, iskreno. U nekim trenutcima, pogotovo ljeti ako nismo došli u Grad, pa fali kupanje, more, druženje, ona naša vrućina. Najviše fali obitelj. Tako da – da, nostalgije ima, ali najviše za familijom! Dolazimo 2 puta godišnje. Fali nam naša spontanost i opuštenost. U švicarskom mindsetu spontanost je riječ koja praktički ne postoji. Prvih godina su nam zime ovdje teško padale. Velika hladnoća, magla, kratak dan… Baš nam je falilo sunca i čak i bura. Ali s vremenom vidiš da i takvo vrijeme ima svoje čari, pogotovo u ovom dijelu Europe. Tmina i magla potpuno pripadaju ovom krajobrazu i čine pun doživljaj. Najljepši su jesenski tmurni i magloviti dani za prošetati uz rijeku ili kroz šumu.
Možete li više zamisliti život u Dubrovniku?
U ovom preciznom momentu života o povratku ne razmišljam. Sva energija je usmjerena na sadašnji trenutak i blisku budućnost. Ne znam kako ću u budućnosti razmišljati i hoće li se to promijeniti. Čvrsto stojim u sadašnjosti i trenutno nemam plan za povratak u budućnost. Ako se to dogodi, voljela bih pokrenuti vlastiti CrossFit box. Mogu sebe zamisliti u takvom pothvatu u Dubrovniku.