Kornelija Glavočić, sada Brown, lapadsko je dijete koje, kako sama kaže, ni u snu nije moglo zamisliti da će jednoga dana završiti na drugom kraju svijeta. A kako je naša ‘mala’ iz Lapada, iz Grada, finula u Americi, u Coloradu, ispričala nam, a njena je priča zaista nalik onim filmskim. Sa zaključkom – za ljubav i na kraj svijeta!
Preko ACMT-a na praksu u Colorado
—Do svoje 19. godine nisam se puno micala iz Grada. Dapače, nakon završene Gimnazije čak sam i fakultet upisala u Dubrovniku i ni u snu nisam mogla zamisliti da ću jednoga dana završiti na drugom kraju svijeta. Studirala sam na RIT Croatia, tadašnjem ACMT-u. Imala sam sreću i nakon prve godine dobila praksu u Hotelu Broadmoor u Colorado Springsu. To je bilo odlično iskustvo i Colorado mi se toliko svidio da sam se nakon druge godine faksa odlučila vratiti i odraditi još jednu godinu u istom hotelu. Tada sam upoznala muža. Zbog njegovog posla smo se selili više puta: prvo u Njemačku, onda u Sjevernu Carolinu, i onda nazad u Colorado. Ovdje smo od 2011. i tu planiramo ostati za stalno – rekla nam je Kornelija, koju uz djetinjstvo i mladost u Gradu vežu najljepše uspomene.
Odvažnost, optimizam i duh neovisnosti
—Ako izuzmemo rat, mogu reći da je to bilo jedno idealno djetinjstvo. Nakon Lapadske osnovne škole, upisala sam Opću Gimnaziju. Provesti mladost u Dubrovniku je nešto što se samo poželjeti može – toga sam itekako postala svjesna nakon što sam otišla iz Hrvatske – kazala nam je gospođa Brown ističući da je ipak životom u Americi jako zadovoljna.
—Nije za svakoga, ali ja sam se brzo prilagodila i tu se ‘našla’. Imam divnu obitelj i prijateljice koje su mi kao sestre. Imam sreću da živimo u Coloradu – jednoj od najljepših američkih država. U samo par sati vožnje mogu obići nevjerojatne krajolike. Ljudi su ovdje jako aktivni – tako da ja slobodno vrijeme provodim u trčanju i planinarenju, a zimi i skijanju. Naučila sam skijati s 30 godina! Ovdje prevladava misao da je sve moguće, i to je nešto što mi se jako sviđa kod Amerikanaca – ta odvažnost, optimizam, i duh neovisnosti – opisala nam je Kornelija, naglašavajući da je, za razliku od ovdje život tamo jako brz i općenito se dosta vremena provodi na poslu.
—Ljudi se često sele i malo tko cijeli život živi tamo gdje se rodio, blizu obitelji. Naravno, to ima svoje prednosti i mane, ali meni je to nešto što mi jako nedostaje – imati obitelj dovoljno blizu da možemo provoditi više vremena zajedno. Čak su i svekar i svekrva u Kentuckyu pa ih na žalost ne viđamo vrlo često – požalila nam se, s naglaskom da Hrvatska ipak u odnosu na Ameriku ima određene velike prednosti.
U Americi nezamislivo…
—Naročito po pitanju načina na koji djeca žive svoje djetinjstvo, pogotovo u manjim gradovima kao što je Dubrovnik. Djeca od rane dobi šetaju sama po gradu, idu sama u butigu, na trening, na kupanje s društvom… To je u Americi potpuno nezamislivo! Osjećaj sigurnosti i niska stopa kriminala su jedan ogroman plus za Hrvatsku – zaključila je Kornelija, koja je zaposlena u jednom lancu optika u sektoru ljudskih resursa.
—Tu sam već 5 godina i jako sam zadovoljna. Posao je vrlo dinamičan i zahtjeva dosta česta putovanja što ja obožavam. Uglavnom radim iz doma, ali svako nekoliko tjedana idem na teren na par dana, tako da sam poslovno proputovala 10-ak američkih država. Ovdje se puno radi, ali taj trud je vrlo priznat i mogućnosti napredovanja su sjajne – opisala nam je Kornelija, čiji sin John ima već 19 godina i studira na Sveučilištu u Montani.
—John se rodio u Dubrovniku i jako je ponosan na svoje korijene. Ima veliku sliku Dubrovnika na zidu sobe u studentskom domu. Hrvatski je doduše puno bolje govorio kad je bio mali, jer smo tada bili u mogućnosti više vremena provoditi u Hrvatskoj. Tijekom godina dosta je toga izgubio ali sad, što je stariji, to više shvaća koliko je važno govoriti materinji jezik – kazala nam je Kornelija, koja unatoč činjenici što je sretna u Americi, čezne za domom.
Nostalgija…
—Naravno, nostalgije ima, i to često. Najviše za blagdane. Tad mi Dubrovnik i Hrvatska najviše fale, a pogotovo naši običaji i hrana. More… Nedostaje mi moja obitelj, moji doma. Obično se čujemo jednom tjedno, i uz FaceTime je sad puno lakše biti povezan. Strašno bih voljela da se možemo češće vidjeti uživo. Presretna sam što sam imala priliku vidjeti brata nekoliko puta u zadnjih godinu dana – u Hrvatskoj i u Americi. Nedostaju mi i prijateljice. Iako sam ovdje našla odlične ljude, fali mi pročakulat s curama s kojima sam odrasla i išla u školu, sjest na kavu ili prođirat po Stradunu. Imam dosta ljudi s kojima sam jako često u kontaktu, i svaki put kad dođem pokušam vidjeti koga god mogu – ispričala nam je naša Lapađanka iz Colorada, koja u Grad s obitelji nastoji doći jednom godišnje iako to, priznaje i žali, nije uvijek moguće.
—Covid nas je malo poremetio, ali otad sam već bila doma 2022. i 2023., a nadam se i dogodine. Obično dođemo na ljeto jer su tada školski praznici, a i ljeto je najveselije u Dubrovniku. Ljeti se uvijek nešto događa. Ove godine sam učinila iznimku i došla u 4. mjesecu što je bilo odlično. Nije bilo prevruće, a usput sam mogla i sudjelovati u utrci Du Motion što mi je bilo nešto stvarno posebno. Nadam se dogodine doći i otrčati Spartan utrku u 10. mjesecu. Inače, svo troje obožavamo more i plažu, i kad dođemo nastojimo svaki dan ići na kupanje. Naravno, nezaobilazno je izaći vanka u Grad ili Uvalu. Muž jako voli hrvatsku, našu dalmatinsku hranu, i stvarno uživamo u svemu dok smo tu – rekla nam je Kornelija, koja za sada nema planova vraćati se za stalno u Hrvatsku.
—Ali nikad se ne zna… Voljela bih u budućnosti imati toliku fleksibilnost da mogu dio godine provesti u Coloradu, a dio u Dubrovniku. To bi bilo idealno! – zaključila je Kornelija.