Sa suprugom i djecom živi u Zagrebu gdje je otišao po završetku srednje škole kada je upisao Akademiju dramskih umjetnosti. Da je gluma njegov životni poziv bilo mu je jasno, kaže, negdje u trećem srednje. A kad je odlazio na studij znao je da je to – to! I da će se vratiti za stalno, ako Bog da, tek u penziji.
—Nikad u životu neću zaboraviti taj dan. Objedovali smo, ispozdravljao sam se sa svima. Imao sam večernji let i mater me vozila na aerodrom. Sjećam se da sam rekao da mi stane gore na vidikovcu. Baš sam kao dijete bio fatalan kao: ‘Daj da ga vidim još jedan zadnji put!’ Jer sam mislio nikad u životu se neću vratiti. Naravno, to je bila zabluda. Prvu godinu faksa sam dolazio svaki drugi vikend, ako ne i svaki, za svaku festu… E, ali onda radi posla, familije, djece to se razrijedi. Tako da sad dolazim kad god uhvatim vremena, kad mogu… – prisjetio se naš Hamlet s Lovrjenca, glumac kojeg naprosto obožava i struka i kritika i publika, Frano Mašković, koji je nedavno bio i nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najboljeg glavnog glumca.
Cijeli grad igralište
Frano kaže da je imao najdivnije djetinjstvo.
—Cijeli grad je tvoje igralište. Prijatelji, Nikica Franić, djetinjstvo u dum Pera Između tri crkve, Linđo, turneje, plivanje, gimnazija, dramska, izlasci… Predivan period života. Grad mi najviše fali oko festa ako ne uspijem doći. Evo dvanaesti Badnji dan da zbog posla nisam dolje. I gledam na televiziji kolendu u Gradu, 13 tisuća ljudi, mladosti… Mi smo pjevali od Pila preko cijeloga Straduna. Kasnije, pamtim, Mali princ, Talir, Galerija, Ludvig, Trocadero, Lući… Pa ponoćka u Dominikanaca…. Tu su još naravno Sveti Vlaho, otvaranje Igara… – govori nam Mašković koji priznaje da nostalgije ima.
—Najviše mi fali more, obitelj. To mi u Zagrebu fali strašno. Imam još živu baku koja nas svih drži na okupu. Mi smo vesela jedna familija koja se voli, volimo se družiti, volimo da smo za feste skupa. I inače. Ali opet nije Zagreb na kraj svijeta. Što bi rekla jedna moja divna prijateljica koja je pošla studirati i ostala raditi i živjeti u Americi – pa mi smo jednu avionsku kartu daleko. Tako da nastojim dolaziti kad god mogu radi obitelji i sebe samoga, psihičkog mira i zdravlja – priča Frano koji se posebno veseli ljetu kada je većinu vremena na relaciji Dubrovnik – Pelješac. Naročito ako još ima posla na Igrama.
Kako se karte poslože
— Što se povratka za stalno dole tiče – ne znam. Čovjek snuje, Bog odlučuje. Ne znam kako će se posložiti karte. Najvažnije mi je da smo svi živi, zdravi i sretni u svojim životnim izborima. A gdje ću baš živjeti?! Ja bih negdje intimno volio da u nekim kasnijim godinama to bude Dubrovnik, negdje blizu mora, gdje mi je mirnije, sve na ruku. Ali nikad se ne zna. Svakako trenutno smo vezani supruga i ja za posao i djecu. Ulazimo u tu dob života gdje su njihove životne odluke važnije od naših. Treba ih poduprijeti, podržati, biti tu za njih, pa ćemo vidjeti. Život je lijep! La vie est belle! Rekao bi Benigni, tako da sigurno će biti dobro – završava naš Frano.