Dubrovčanin Frano Lubura primjer je vrijedne i marljive mlade osobe koja je svojim znanjima i vještinama jako brzo napredovala te ga je njegova uspješna priča odvela u London gdje živi i radi već osam godina. Sve je krenulo od prakse koju je u Englesku pošao odraditi sa Sveučilišta u Dubrovniku, a jednom kad je došao, toliko su njime bili oduševljeni da ga više nisu željeli pustiti. Sada je generalni menadžer u jednoj zaštitarskoj tvrtki koja posluje na području cijelog Ujedinjenog Kraljevstva i ima oko 4.500 zaposlenih. Ovo je njegova inspirativna priča!
Koliki Vam je izazov bio iz Dubrovnika otići u London?
Ovdje sam sada malo više od osam godina. Došao sam u siječnju 2014. u sklopu Erasmus programa. To mi je bilo nešto skroz nepoznato. Uputio sam se sam i nisam mogao nikoga ni pitati za iskustva jer sam bio prvi sa Sveučilišta u Dubrovniku koji je išao na studentsku praksu, drugi su išli na razmjenu na razne fakultete. Nisam Oduševio je Engleze poslovnim idejama, a sad planira otvoriti tvrtku u Gradu! Da budem iskren, kad sam pošao gore, nije mi bilo u planu ostati, htio sam se vratiti u Dubrovnik nakon šest mjeseci prakse, ali evo, osam godina kasnije još sam u Londonu znao što očekivati, ali to mi je bilo baš odlično iskustvo koje bih preporučio svakome. Sve skupa me je iznenadilo. Možda sam imao stvarno sreće s tvrtkom u koju sam došao. Bio sam okružen s puno mladih ljudi, bilo nas je 15-ak studenata i svi smo živjeli, radili, zabavljali se skupa i bilo je to odlično iskustvo. Na poslu su menadžeri prepoznavali ljude koji su došli samo radi zabave, od onih koji su stvarno marljivi i žele nešto postići. Ja sam došao i kako bih se zabavio, ali i nešto naučio. Da budem iskren, kad sam pošao gore, nije mi bilo u planu ostati, htio sam se vratiti u Dubrovnik nakon šest mjeseci prakse. Planirao sam kupiti barku kad se vratim i prije nego sam išao, pronašao sam neku barku, ali doma su mi rekli ‘nemoj je uzet’, tko zna hoćeš li se vraćat u Grad’. Gledao sam ih u čudu kao ‘što mi to govore’ i evo, osam godina kasnije još sam u Londonu.
Uz sav posao koji ste imali, uspjeli ste upisati i magisterij.
Nakon što sam u Londonu bio već tri mjeseca, dakle, na pola moje prakse, ponudili su mi da ostanem. Nudili su mi rad u financijama ili ljudskim resursima. Pošto su me uvijek zanimale financije, odlučio sam se za to i onda sam polako napredovao unutar tvrtke. Stvarno su me htjeli zadržati, svake godine bismo razgovarali o mojim planovima i ciljevima i tako su mi, kako bi me nagovorili da ostanem, ponudili da će mi platiti magisterij i da će mi dati slobodnih dana bez da trošim godišnji da pohađam taj magisterij i polažem ispite. To mi je jako puno značilo, kako podrška tvrtke tako i financijski aspekt jer ja to sigurno ne bih bio mogao sam financirati u tom trenutku. Stvarno mi se pokazalo da što sam ja više truda ulagao u tvrtku, i ona je više truda davala prema meni. Ispala je to jedna odlična priča. Fakultet koji sam upisao, magisterij na sveučilištu Oxford Brooks skroz je jedno drukčije iskustvo studiranja. Najprije zbog toga jer sam na njemu bio daleko najmlađa osoba. MBA se inače ne može upisati bez dvije do tri godine menadžerskog iskustva, ali kako sam ja dosta brzo napredovao kroz praksu, dopustili su mi da se upišem jer sam u tom trenutku bio zamjenik menadžera u financijama. Tada sam imao 23 godine, a druga najmlađa osoba na tom fakultetu imala je 31 godinu. Većina ljudi s kojima sam surađivao na tom fakultetu bili su u 40-im godinama. MBA na Oxfordu funkcionira tako da se razmijene iskustva i znanje. Moram priznati da su u početku ljudi bili malo skeptični prema meni tako mladom. Pitali su se zašto sam ja tu uopće, ali već nakon prvog predavanja su ljudi bili oduševljeni načinom na koji meni dođu ideje na pamet. Trebali smo raditi u timu, smisliti neke ideje i realizirati projekte. Nakon toga mi je bilo puno lakše kada su moji kolege iz grupe počeli pričati drugim ljudima o mojim idejama. Fakultet sam pohađao tri i pol godine dok ga nisam završio i tamo sam stekao enormno iskustvo te prijateljstvo s ljudima preko cijelog Ujedinjenog Kraljevstva.
Trenutno ste generalni menadžer u jednoj zaštitarskoj tvrtki, zaduženi ste za mnoge segmente tvrtke, što Vam je najveći izazov?
Održavati ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Stvarno se puno radi. Sada se malo čak i smanjio posao, ali prošlu cijelu godinu se radilo sedam dana tjedno, dnevno po 10 do 12 sati. Baš je bilo ‘ludo’ i onda naravno privatni život pati. Nije lako pronaći tu ravnotežu, ali uspijevam nekako. Radio sam već u ovoj tvrtki tijekom prakse pa sam odlučio otvoriti nešto svoje, ali su me zvali da se vratim i budem generalni menadžer. Bilo je odlično iskustvo i izazov kako preokrenuti tvrtku koja stagnira i napraviti odličnu priču oko toga. Mi smo bili jako mala tvrtka za koju nitko nikada nije čuo, a sada smo jedna od deset najvećih zaštitarskih tvrtki u Ujedinjenom Kraljevstvu. To smo postigli u zadnje dvije godine. Tu je bilo puno truda, rada, vremena jer se trebalo konstantno prilagođavati. Tvrtka je stalno rasla, od 150 zaposlenih do 500, sad smo na oko četiri i pol tisuće. Svi su se procesi u tvrtki mijenjali paralelno s rastom zaposlenih. Poslovanje se prilagođavalo i to je bilo izuzetno zahtjevno, ali i jako zanimljivo.
Ističete da ste prošle godine imali jako puno posla, a ipak, pandemija je bila još uvijek snažna. Nije utjecala na Vašu tvrtku?
Pandemija je na nas zapravo pozitivno utjecala. Odmah smo se na početku pandemije iskazali kao jedna od rijetkih tvrtki koja je mogla mobilizirati jako brzo zbog tehnologija koje smo u nju uključili. Pokazali smo i klijentima da se na nas mogu osloniti. Tako, kada je sve krenulo nizbrdo, nas su klijenti počeli kontaktirati i davati nam poslove. Na kraju je ispalo da mi trenutno i čuvamo većinu testnih centara za Covid u Engleskoj i naši operativci rade testiranja.
Dotaknimo se i Vašeg života u Londonu. Kako se u njemu živi i kakva je situacija s pandemijom?
Ne živim u samom Londonu, već 20 minuta od Londona vlakom, u manjem gradu i to mi je odlično. London kao grad je ipak malo prevelik za nekoga tko dolazi iz Dubrovnika. Stvarno uživam u okolini u kojoj jesam. Što se tiče pandemije i situacije trenutno u Engleskoj, sve su mjere ukinute, nema Covid potvrda, maski, testiranja.
Koliko se engleski mentalitet razlikuje od dubrovačkog?
Mentalitet je ovdje dosta drukčiji, barem sudeći prema ljudima kojima sam okružen. Ne vidim toliko te negative i ogorčenosti koje u Gradu nažalost ima, ali u isto vrijeme ne vidim ni puno druženja kakvog mi imamo u Dubrovniku. To je ono što mi puno fali, ići na kave svaki dan, družiti se s prijateljima. Ovdje se ljudi većinom drže za sebe, tu i tamo se vidiš s nekim prijateljima, ali to je sve puno drukčije nego u Gradu.
Koliko se razlikuju radne navike Engleza od hrvatskih?
Čini se da puno više cijene radnike. Istina je da ovdje poslodavac više cijeni zaposlene nego u nas, barem je takav moj dojam, ali što se tiče radnih navika ljudi, kod mene u tvrtki sam imao priliku raditi s Hrvatima i ljudima nama bliskim i vidi se razlika u stavu i radnim navikama između nas i Engleza. Mi puno više uzimamo sve k srcu i radimo sve punim plućima, dok Englezi imaju stav da je to samo posao, odrade od 9 do 17 i dalje ih ne zanima. Naš čovjek će se više pobrinuti da je sve napravljeno kako treba i dati puno više sebe u to. Vjerujem da je to jedan od razloga zbog kojih sam ja ovdje uspio toliko napredovati jer se vidi ta razlika između mog stava prema poslu i Engleza.
Što Vam najviše nedostaje iz Grada i koliko često uspijevate doći?
Nedostaju mi obitelj i prijatelji, ali i naša klima. Ovdje ipak vrijeme nije ono naše dubrovačko, ali nije ni tako loše kao što svi misle. Ne pada kiša po cijele dane, nije stalno ni tmurno, ali nedostaje taj miris mora i toplina. Dani su ovdje uvijek na 10-ak stupnjeva. Do Grada dođem kad god mogu, dolazim dva tri puta godišnje i pokušavam ljeti ostati mjesec dana. To sam uspio u zadnje dvije, tri godine, planiram doći i ove godine.
Razmišljate li možda za stalno vratiti se u Grad i pokrenuti nešto svoje u njemu?
Imam u planu otvaranje neke druge tvrtke u skorije vrijeme. Moram priznati da želim otvoriti nešto u Gradu, trenutno i radim na tome, ali ne bih u ovom trenutku htio još iznositi detalje. Ali nadam se da ćemo kroz nekoliko mjeseci moći razgovarati i o tome.
I Vaš otac Đuro Lubura pohvalio se nedavno objavom o Vašim uspjesima. Koliko vam znači podrška obitelji i bližnjih?
Znači mi jako puno. Od prvog dana kada sam rekao da bih pošao na razmjenu studenata moja obitelj je bila jako susretljiva i puno su me podržavali, a i pri otvaranju svojih tvrtki iskazuju mi podršku. Vjeruju u mene i to je jako bitno.
Objavljeno u tiskanom izdanju 9. ožujka 2022.