Kad sam bio na Olimpijadi u Sydneyju 2000. godine, znaju to moji najbliži, moji prijatelji, osjećao sam kao da je to grad u kojem bih mogao živjeti. Tko je mogao i zamisliti kako ću 13 godina nakon zaista i živjeti u Australiji? – Elvis Fatović, jedan od najtrofejnijih hrvatskih vaterpolista odgovara nam na pitanje o karijeri. Ne iz perspektive utakmica, već one životne. Naš je ovotjedni sugovornik u rubrici Dubrovčani izvan Grada, za koju je odmah i rado pristao. Umjesto sportskih analiza, odgovara nam koji grad mu je najsličniji voljenom Cavtatu, gdje je Jug na karti svijeta i što bi poručio mladim sportašima…
— Nakon osam i pol godina u Australiji, prekrasnih osam i pol godina, mogu reći da sam zaista – po meni – živio u najboljem velikom gradu na svijetu. Grad je to koji daje mogućnosti, koji ima lijepe plaže, planine, fenomenalan centar grada… Prepun je ponude i uživao sam maksimalno. Možda je olakotna okolnost bila što sam živio u predgrađu Sydneya, Bronteu, blizu grada, a imaš dojam da si na selu. Uz to, plaža mi je bila ‘tri minute pješke’, a volim i taj community osjećaj kada znaš sve susjede. A imao sam i dobre obiteljske prijatelje što sasvim sigurno olakšava dolazak bilo gdje, pogotovo tako daleko – priča nam o svojoj australskoj avanturi.
Odrasli smo u doba osamdesetih kada je bivša država osvajala srebro u Moskvi i zlato u Los Angelesu, idoli su nam bili Luko, Vesko, Milat… Mnoštvo igrača, time i ja, dolazili su iz Cavtata gdje su bile dvije opcije – limena glazba ili vaterpolo. Manje-više smo svi prošli kroz to, ovisi tko je što odabrao. Mislim da je za glazbu dobro da sam odabrao ovo drugo
— A sada? Sada živim, ponovno, u jednom od najljepših gradova svijeta. Karijera na relaciji Dubrovnik-Sydney-Barcelona – strah me je što dalje, hoće li biti ovako dobro? Stvarno sam imao sreće živjeti u velikim gradovima radeći ono što volim – iskreno će naš sportski šampion. Ugovor je ‘u tijeku’, godinu dana je u Barceloni i stvari teku kaže, odlično.
— Osjećam kako se prekrasna Barcelona, u kojoj sam nebrojeno puta bio i igrao, transformira iz covid razdoblja u postcovid. Od Uskrsa su krenule veće gužve. No, uživam svejedno, u tom ugodnom okruženju uz more, pravom mediteranskom ritmu. Nešto kao Cavtat, puta 500 tisuća – dodaje uz osmijeh. Ima još do kraja ugovora, 2+1 godinu, no ističe kako je veliko obostrano zadovoljstvo.
— Postigli smo sve ciljeve koje smo htjeli i trebali. Dalje ćemo vidjeti, u ovom poslu nikad ne znaš što te zapravo čeka – naglasit će nam.
Doma? Svakako. Kada? Ne zna…
— Sasvim sigurno da me Dubrovnik, odnosno Cavtat, uvijek vuče natrag. Međutim, sad imam, recimo to tako – lagodnost življenja. Kao mlad sam imao djecu, sad su oni veliki, svoji i neovisni. Tako da de facto možemo sami odlučiti što je najbolje i gdje poći. Naravno da sebe vidim u Cavtatu gdje bih volio provesti život, ali u ovih devet i pol godina iza sebe maksimalno sam uživao u svakoj sekundi. Imao sam kvalitetan život i ne žalim niti sekunde! – kaže, a na pitanje je li osjetio ‘zamor materijala’, kaže kratko: ‘Ma kakvi!’
— Mislim da mi je u karijeri trebala doći neka promjena. Ipak sam bio trideset godina igrač, trener… Normalno je da sve ima svoj vijek trajanja, kao i sada u Australiji. Imao sam veliku mogućnost, mogao sam dolje ostati ‘sto godina’ kao trener. Ali sam u ovih osam i pol godina osjetio kako je vrijeme za napraviti promjenu. Jednostavno, da se oni malo odmore od mene i ja od njih. Takav je to sport i htio sam novi izazov. Mislim da sam zapravo dobio pravi izazov – odličan klub i odličan grad. S te strane sve je kako treba biti, dovoljno blisko i dovoljno izazovno – pojašnjava nam svoje sportsko-životne odluke.
Najdraži momenat – iz prve, 2001.!
Igrač takvog renomea i uspjeha teško će moći izdvojiti najdraži i najintimniji trenutak karijere. Ipak, Fatović ga ‘ispali’ iz prve – i poprilično je očekivan!
— Osvajanje prve Lige prvaka ovdje, te 2001. godine. Mislim da je svima nama, mojoj generaciji, ma cijelom Gradu, to bio najemotivniji događaj dubrovačkog vaterpola. Bila je to kruna rada te generacije, gdje smo mi ipak desetak godina boravili na petim, šestim mjestima i polako se penjali. Klub se polako dizao, a kulminacija je bila taj spektakl. Ta atmosfera teško da će se ikad ponoviti. Sa svim onim detaljima, Torcidom koja nas je pratila, Bečejem kojeg dobivamo 2 stotinke prije kraja, Olympiakosom kojeg dobivamo na produžetke, nevjerojatan splet okolnosti te 2001. godine! Svi mi koji smo bili tamo, spavali u Astarei, znamo koliko je to značilo za našu generaciju. U šest smo ujutro čekali ispred ‘Hogara’ kad će se otvoriti, nismo mogli spavati. Eto, to je taj fascinantan detalj karijere. U reprezentaciji je također bilo dosta toga, možda su teže pala neka razočaranja. Bilo je trenutaka gdje smo očekivali ne medalju, već zlato pa bi se dogodila loša igra, bolest i slično… – vratio nas je Fatović u prošlost. Onu lijepu, kada je grad živio sport. Jesu li današnje generacije drukčije? Definitivno, odgovara.
Socijalni fenomen uspjeha
— Mislim da gledamo i proživljavamo jedan socijalni fenomen. Postoji veliki minus u Jugu, a taj je da je toliko toga osvojio u posljednjih 22, 23 godine da su se možda i zasitili. S druge strane, i struktura stanovništva se promijenila. Ljude možda manje zanima vaterpolo. Svakako je manjak publike generalni problem sporta, i onih popularnijih od vaterpola. U postcovid situaciji s financijskim izazovima također se može pronaći razlog – predložit će i jednu ideju koja se čini sasvim logična, pogotovo iz perspektive igrača i trenera.
— Mišljenja sam kako bi se utakmice vaterpola trebale više prebaciti u ljetne mjesece. No, kalendari su ludi. Mladi igrači koji su ozlijeđeni zbog ovog ili onog – to je sigurno uvjetovano prenatrpanim kalendarom, a bit će i još natrpaniji. U Barceloneti imamo problem – imamo dosta igrača koji igraju za reprezentaciju i završit će sezonu s reprezentacijom, a nemaju odmora jer iza toga moraju biti spremni igrati za klub. Ljudi su iscrpljeni – naglašava u oštrijem tonu.
Dokud seže važnost Juga?
Ljudi iz Grada znaju važnost Juga. Znaju i sportski znalci. Dokud seže njegova važnost? Puno dalje nego što mi ovdje percipiramo, zaista. Potvrđuje nam to i sam Fatović, koji je potvrdu te kvalitete vidio iz perspektive velikih momčadi s različitih krajeva svijeta.
— Na vaterpolo mapi Jug je apsolutno upisan velikim slovima, jedan je od brandova u svijetu što se tiče vaterpola i to najviše zahvaljujući posljednjih 20 godina. To nije lako, Jug ima probleme kao i svi klubovi, a opet se drži u top osam ili top šest i to konstantno. Jug je sinonim u svijetu za vaterpolo i za Dubrovnik uopće i to teba održavati i pokušati stremiti ka boljem. Jug ima previše toga dobrog, a sve je to zahvaljujući mladima i toj održanoj ljubavi i entuzijazmu prema vaterpolu – spominje i jedan događaj koji ga je oduševio, turnir održan proteklog vikenda. Naime, VK Gusar iz Mlina organizirao je međunarodni U12 vaterpolo turnir ‘Lino’. Sudjelovalo je pet vaterpolskih momčadi – VK Gusar iz Mlina, VK Cavtat iz Cavtata, VK Jug AO iz Dubrovnika, uz AVK Triglav iz Slovenije i CNA Barceloneta iz Španjolske.
— Hvala im jer su pozvali Barcelonetu! Izbornik Španjolske mi neki dan šalje poruku da se zahvali radi tog iskustva kojeg su imali ova tri dana i koje će označiti njihove karijere. Lijepo je znati kako oni gledaju na naše mlade i suradnju s drugom djecom. Uz utakmice, su u Mlinima organizirali i izlet do Grada, Cavtata… To su stvari koje su fenomenalne i koje će obilježiti njihovu karijeru. To je ono zbog čega Jug nije samo Jug, već je duboko u tkivu grada. Samim time i Cavtat i Gusar, poveznice pune kvalitetnih mladih igrača velikog značaja. Nije zanemarivo koliko tih mladih ljudi završi u sportu, a što ih više završi u sportu, manje ih završi u problemima. Kad se daje novac u sport, automatski se riješi nekoliko problema. I što se tiče Juga, ovdje se ne okreće neki veliki novac, a s druge strane pričamo o djeci koja su ne samo postala dio kluba, već i uspješni sportaši, potom uspješni studenti koji su završavali fakultete u Americi i slično, što definitivno nije lako, jer uza sve petice moraš proći i određene ‘filtere’ tih fakulteta. Djeca su to koja su kasnije imala velike karijere. To nije zanemarivo! To su stvari zbog kojih Jug treba postojati takav kakav jest, pa čak i biti malo bolji. Svaki roditelj želi čuti kako će njegovo dijete biti dobar igrač, a uz sport i uspješan čovjek – iskreno će i otvoreno naš sugovornik.
Sjećate li se prve utakmice? – pitamo ga.
— Sjećam se prvog putovanja! Mislim da je to bilo 1986. godine. Imao sam 15 i pol godina i bio sam više nosač kamere koje su bile malo veće nego sada. Počeci su to snimanja, bili smo tri, četiri dana u Splitu, neki POŠK ili slično je bio u điru. Ma bio sam sretan što sam išao! Gledajte, odrasli smo u doba osamdesetih kada je bivša država osvajala srebro u Moskvi i zlato u Los Angelesu, idoli su nam bili Luko, Vesko, Milat… Mnoštvo igrača, time i ja, dolazili su iz Cavtata gdje su bile dvije opcije – limena glazba ili vaterpolo. Manje-više smo svi prošli kroz to, zavisi tko je što odabrao. Mislim da je za glazbu dobro da sam odabrao ovo drugo – smije se dok dolazimo do kraja ovog ugodnog razgovora. Ipak je Elvis na odmoru doma, a čini se da je taj odmor malo aktivniji od ‘dolce far niente’.
— Kroz ljeto devedeset posto vremena provedem u Cavtatu. Često promatram djecu na plivalištu, pa to je fascinantno, koliko ih ima, kako treniraju! Veseli me što ne jenjava interes prema vaterpolu, a taj interes je konstanta. Nego, odmor u Cavtatu je… Hm, spor. Jako je sporo i uživam u tome ritmu, odgovara mi. Pođem na barku, otplivam, zaronim, popijem svoje dvije, tri kave dnevno s najboljim prijateljima i jednostavno uživam u toj sporosti života u idealnom mjestu za to. Skoknem i do grada, ali malo što ti treba kad si u Cavtatu…
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 3. kolovoza 2022. godine.