Elena Čupić, rodom iz Konavala, trenutno živi u Parizu. Riječ je o njenom drugom preseljenju u francusku prijestolnicu u posljednjih nekoliko godina. Prvi put je otišla na tri godine nakon završetka preddiplomskog studija francuskog jezika i književnosti. Tada je radila kao au pair, odnosno dadilja za jednu francusku obitelj hrvatskih korijena. Nakon toga se vratila u Dubrovnik gdje je završila diplomski studij iz odnosa s javnostima. Uskoro je dobila ponudu za posao u putničkoj agenciji koja je osnovana u Dubrovniku te ima sjedište u Parizu. Nakon pronalaska stana, prihvatila ga je i tako je krenula njena francuska avantura broj dva.
Pronalaženje stana
Sa selidbom, ali i s upoznavanjem ljudi u novoj sredini, Elena ističe kako je imala sreće. Netom prije dolaska je saznala kako su se njeni prijatelji iselili iz jednog stana u Parizu pa su ga njoj prepustili. A isto tako je saznala kako joj se jedna prijateljica seli u taj grad u slično vrijeme. Ipak, istaknula je kako nema svatko sreće u procesu rješavanja stambenog pitanja u tom gradu, pa tu dodaje kako je važno strpljenje.
— Volim vjerovati kako je Pariz izabrao mene jer sam ubrzo nakon ponude za posao, saznala kako mi se prijatelji sele iz Pariza i predali su mi stan. Kao da su mi se zvijezde posložile. Ipak, inače je sam pronalazak stana u Parizu jedan dugotrajniji proces. On obično traje četiri mjeseca jer osoba koja traži stan treba prikazati najmanje zadnje tri platne liste najmoprimcu. Administrativni dio preseljenja poput traženja banke i prijave u zdravstveni sustav je jednako naporan i dug, ali jednom kad je sve riješeno je zaista riješeno – poručila je.
Grad umjetnosti i kulture
Eleni se Pariz zaista svidio jer ona voli velike gradove koji nude razne aktivnosti. Posebno joj se sviđa umjetnički i kulturni aspekt tog mjesta. Često posjećuje izložbe, galerije i muzeje te ide na koncerte. Ali naglašava kako ponekad ne planira gdje će ići, već samo istražuje grad.
—Ponekad najbolji plan u Parizu je ne imati plan. U tim lutanjima volim svratiti u nepoznate restorane, trgovine i muzeje koji mi se dopadnu, pa i u natkrivene prolaze, poznati kao passages i promatrati parišku arhitekturu – ispričala je. Opisala je i neka manje poznata zanimljivosti ovog svjetski popularnog grada.
— Na malom otočiću na Seini se nalazi tzv. sestra Kipa slobode kojeg je SAD poklonio Francuskoj. To je dosta manja replika, ali ju je fora vidjeti. Od muzeja, posebno mi je zanimljiv Muzej Pariških kanalizacija koji posjetiteljima nudi jedinstvenu podzemnu turu kroz gradski kanalizacijski sustav, prikazujući njegovu povijest, inženjering i važnu ulogu koju igra u infrastrukturi grada. I, možda najzanimljivije je to što
neki turisti doživljavaju psihološko stanje poznato kao ‘Sindrom Pariza’ kada njihova očekivanja o gradu ne odgovaraju stvarnosti. To ih dovodi do osjećaja razočaranja, stresa ili čak halucinacija – objasnila je.
Druga mjesta u Francuskoj
Još jedna pozitivna strana Pariza je odlična povezanost s drugim gradovima u državi. Tako Elena za preporuku izdvaja Nicu i Marseille te manje mjesto Aix-en-Provance koje je u blizini Marseilla. Njega opisuje kao mjesto koje više doliči Francuskoj nego sam Pariz. Ipak, najviše ju je oduševila francuska regija Baskije.
—Zasad mi se najviše svidio jugozapad Francuske, odnosno francuski dio Baskije. Tamo sam se osjećala kao u filmu ‘The Endless Summer’ iz 1966. godine. Motivi u filmu su ocean, valovi, surferi, duge pješčane plaže i vožnje biciklom u kupaćem kostimu i takav je osjećaj tamo i u stvarnosti – rekla je Elena.
Kroasani i slastice
Među prvih nekoliko asocijacija na Francusku, vjerojatno će svatko pomisliti na kroasane. Elena tvrdi kako su oni tamo zaista jako dobri, a prošli je tjedan sama išla na radionicu pravljenja kroasana i pain au chocolata.
—Dobila sam novu razinu poštovanja. Sam proces nije toliko težak, ali iziskuje dosta vremena. Dok se tijesto umijesi pa odleži, doda maslo, potom tijesto opet odleži, onda se treba razvaljati pa opet odležati… Naravno, nisu svi isti i svatko ima svoje mišljenje i favorite. Zasad mi je jedan od najdražih u pekari Isabelle u blizini Notre Dama. Nisam još probala onaj najpoznatiji kroasan Instagrama, a to je kroasan chefa Cederica Groleta kod koga je red za čekanje jako dug – kaže Elena.
Djetinjstvo i život u rodnom kraju
Svoje odrastanje u Konavlima tijekom kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća Elena opisuje gotovo pa idiličnim.
Pamti ga po životu na selu s hrpom prijatelja i po avanturama u prirodi. Djeca su tada bila vječno vani, sve dok nije stigao Nintendo. Onda je svima Super Mario postao najbolji prijatelj.
—Kao maloj mi je bilo žao što nisam išla u vrtić. To mi se tada činilo primamljivo, ali sada shvaćam kako smo mi zapravo imali najbolji vrtić na svijetu – osvrnula se Elena.
Povratak doma?
Ova Dubrovkinja izvan grada tvrdi kako je za njeno preseljenje kriva pretežno znatiželja i pokoja frustracija nedovoljnim sadržajem koja je karakteristična za sva manja mjesta pa ne može reći kako je nostalgična za domom.
—Često dolazim doma i u konstantnom sam kontaktu sa svim prijateljima i obitelji, tako da mi ne nedostaje puno toga, osim sunca i spontanih dogovora. Ovog proljeće je vrijeme toliko loše u Parizu. Stalno pada kiša. Nedostaje mi sunce i sjedenje na taraci. Jedva čekam ljeto i kupanje na Dančama i u Moluntu, obilaženje Elafita i jednostavno uživanje u trenutku. A što se tiče spontanosti, kako živim u kvartu gdje ima nekoliko Hrvatica s kojima se družim, uspijemo ponekad dogovoriti druženje u zadnji čas, ali većinom je sve tjednima unaprijed isplanirano – Kaže Elena i dodaje kako su razlog tomu najčešće obaveze. Tvrdi kako se želi vratiti u Dubrovnik jednog dana, najvjerojatnije tijekom kasnijih srednjih godina jer ne može zamisliti bolje mjesto za doseći pozne godine od našeg kraja