Prije tri desetljeća donijela je veliku i značajnu odluku. Odlučila se preseliti u Sjedinjene Američke Države te ostvariti svoje ciljeve u životu i karijeri. U tome je i uspjela, zbog izražene ambicioznosti i velike želje za akademskim napretkom. Nakon dugogodišnjeg uloženog rada i trud, naša se nova sugovornica u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’ itekako može pohvaliti poslovnim uspjehom.
Dr. Marijana Dučić, specijalistica pedijatrije i adolescentne medicine, danas je vlasnica i direktorica klinike ‘Virginia Pediatric and Adolescent Medicine’ u Arlingtonu, u državi Virginia. Dobitnica je brojnih priznanja za unaprjeđenje zdravlja i dobrobit djece te omladine, kao i za edukaciju mladih liječnika. S obzirom na to da je klinički instruktor pedijatrije, kroz njenu su se ordinaciju obučavale generacije studenata medicine i specijalizanti iz sveučilišne bolnice ‘Georgetown University Hospital’. Dr. Dučić se puno puta našla na listi top doktora u ‘Washingtonianu’, po izboru pacijenata i kolega te u mnogim tamošnjim regionalnim časopisima. Zaista, karijera vrijedna posebnog isticanja.
‘Moj dan je počinjao u pet ujutro…’
Nakon završenog studija medicine u Zagrebu, prihvatila je posao znanstvenog pripravnika (Postdoctoral Fellowship) na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Georgetown u Washington D.C.-u.
— To je poznato američko sveučilište na kojem sam provela sljedećih sedam godina svog života i koje mi je uvelike pomoglo u mojoj budućoj karijeri. Prve dvije godine sam radila na Odjelu za fiziologiju gdje sam se bavila istraživanjem utjecaja hipoksije, to jest nedostatka kisika na oštećenje mozga što je imalo primjenu u neurologiji i neonatologiji. Poslije toga sam provela jednu godinu na Odjelu za dermatologiju gdje sam se bavila kliničkim istraživanjem novih lijekova za psorijazu, vitiligo i dermatitise. Za vrijeme te tri godine sam u isto vrijeme radila na nostrifikaciji svoje diplome što je značilo kako moram opet učiti i položiti nekoliko ispita koji su pokrivali cijeli studij medicine, da bi se izjednačila s američkim studentima te mogla pristupiti specijalizaciji – naglasila je Dučić. Godine provedene u znanstvenom radu pomogle su joj da poslije dobije željenu specijalizaciju iz pedijatrije i adolescente medicine, što je bilo, kako kaže, ‘dosta teško postići kao stranac budući da je kompeticija u takvoj instituciji bila dosta velika’.
— Te godine specijalizacije su mi bile dosta naporne. Radili smo od 80 do 100 sati tjedno, vidjeli smo najteže slučajeve, dežurali, išli u medicinske transporte, dočekivali helikoptere na vrhu bolnice s našim pacijentima, išli na periferiju grada s mobilnom klinikom. Imala sam sreću raditi i izmjenjivati iskustva s najboljim profesorima, specijalizantima i ostalim medicinskim osobljem koji su mi pomogli u stjecanju novih znanja i iskustava – rekla je. Poslije završene specijalizacije odlučila je otvoriti svoju privatnu pedijatrijsku ordinaciju.
—To je u početku bilo dosta teško jer da bih mogla izgraditi praksu i doći do pacijenata, morala sam pokrivati nekoliko bolnica. Moj dan je počinjao u pet ujutro kad sam pokrivala rodilište i bolničke pacijente. Kad bih sve to završila, u osam ujutro bih sjela u auto i jurila u svoj ured gdje su me čekali moji pacijenti u ordinaciji koja je radila do šest popodne. To je obično bio 12 ili 13-satni radni dan. Poslije šest popodne obavezna sam primati pozive od pacijenata u slučaju hitnih stanja. Pacijentima u Americi se mora biti na raspolaganju 24 sata na dan – naglašava nam naša sugovornica. I tako je bilo iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Bilo je jako teško, kako kaže, no na kraju se isplatilo.
— Bila sam solo pedijatar punih osam godina. Kako je broj pacijenata naglo počeo rasti, počela sam zapošljavati više doktora. Tako je od moje solo pedijatrijske ordinacije, nastala mini klinika koja trenutno ima preko 20 djelatnika od kojih je osam doktora specijalista pedijatrije i adolescentne medicine. Trenutno u svojoj klinici, po zadnjim informacijama, imamo preko 10 tisuća pacijenata. Praksa je jako raznolika. Od lokalnih pacijenta iz Virginije, D.C.-a i Marylanda, do djece diplomata, kongresmena, pa čak i pokoji šef države zaluta u našu kliniku. Viđamo pacijente od rođenja do 22. godine života, a kronične pacijente i duže.
‘Amerika nije garancija za uspjeh’
Što se tiče života u Sjedinjenim Američkim Državama, Dučić ističe kako sve zavisi o svakom čovjeku. — Za nekoga tko je došao u Ameriku, kao ja, s jednim koferom i 500 dolara u špagu, taj početak i život je bio jako težak. Počneš od ničega, ali uz mukotrpan rad, odricanje, ustrajnost, ambiciju i hrabrost dosta se toga može postići. Amerika je zemlja koja nudi velike mogućnosti u poslu, karijeri i edukaciji te inovaciji. Koliko ćete vi u tome uspjeti, zavisi samo o vama, vašem karakteru i koliko sebe stavljate u to sve. Amerika nije garancija za uspjeh. Znam puno ljudi koji su tamo došli, probali živjeti i vratili se jer takav tempo i način života jednostavno nije za svakoga – rekla je naglašavajući kako se život u Americi uglavnom vrti oko posla.
—Mnogo ljudi radi po dva, a neki i više poslova u isto vrijeme. Radni dan je dug, dosta vremena se provodi u autu jer su udaljenosti velike, a i promet je spor pogotovo u velikim gradovima, što je dodatan razlog za stres. Primjerice, moje zaposlenice putuju dnevno 2 do 3 sata. Stoga postoji stalni problem nedostatka slobodnog vremena, što se najviše reflektira na kvalitetu života, druženja i izlaske. lako su Amerikanci jako otvoreni i friendly, ta prijateljstva su često površna u usporedbi s našim, upravo zbog tako ubrzanog tempa i načina života – govori nam.
Opušteniji život u Dubrovniku
Njoj, ali i drugim zaposlenim ženama, teškoće je predstavljao kratki porodiljni dopust koji je u njenom slučaju trajao samo šest tjedana.
—S druge strane, kod nas u Dubrovniku način života puno više je opušteniji i ležeran, klima je divna, more prekrasno, a hrana odlična. lako i ovdje ljudi rade, uvijek se nađe vremena za kavicu i druženje. Često se sjetim svog djetinjstva. Odrasla sam u Lapadu, točnije između Orsana i Solituda. Svoje dane sam provodila pentrajući se po stijenama, plivanju, skakanju s mula… Divna me sjećanja vežu za lapadsku školu, Cambridge i moj razred 1/29–2/25 koji je po mnogočemu bio i ostao poseban. Rado se sjetim i moje medicinske škole, svih đaka i profesora – rekla je Dučić koju ćemo u Gradu vidjeti s njenim suprugom Ivicom, inače cijenjenim plastičnim i rekonstruktivnim kirurgom. Njeni sinovi, koji su već odrasli, također posjećuju Dubrovnik te ga posebno obožavaju. Dr. Dučić nam ističe kako joj nedostaju šetnje Uvalom, Stradunom, zalasci sunca, Grebeni te kupanja na Lokrumu.
— U posljednje vrijeme sam u Dubrovniku i po nekoliko puta godišnje pa sve to pokušavam nadoknaditi. U skoroj budućnosti se nadam provoditi i više vremena u najljepšem gradu – zaključila je.