Dubrovkinja Diana Hilje, prvakinja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu započela je svoje glazbeno putovanje sa svega četiri godine! Nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji magistrirala je solo pjevanje 1987. godine u klasi profesorice Marije Borčić. Usavršavala se kod Dunje Vejzović, Branke Stilinović i Nade Puttar-Gold, a na samom početku razgovora za našu rubriku ‘Dubrovčani izvan Grada’ naglasila je kako uopće nije htjela biti pjevačica.
— Rodila sam se u jednoj običnoj dubrovačkoj obitelji. Majka je bila domaćica, a otac je radio u mljetskom podrumu. Bila sam dijete u njihovim kasnim godinama pa sam svima ‘smetala’. Zato sam imala svoje divne tetke, neke nisu bile udane, a neke su bile udovice, tako da su one preuzimale brigu o meni kada majka nije mogla jer se afitavalo i školovalo dvojicu starije braće – započinje Hilje svoju priču o ranom djetinjstvu i javnim nastupima kao četverogodišnja djevojčica.
— Kao djevojčica koja je bila najmlađa u cjelokupnoj obitelji, osjećala sam se zapostavljeno. Tetke su me vodile stalno u crkvu, a uvijek sam bila dosta glasna u pjevanju i svi su primijetili ‘kako mala dobro pjeva’. Propjevala sam u Katedrali s četiri godine zahvaljujući našem maestru Demoviću, kada sam imala i prvi solo nastup. Fra Ivo Peran je za mene pisao glazbu, a s njime sam proputovala cijelu Italiju i Hrvatsku. On je najviše djelovao na moju obitelj da me upišu na solo pjevanje. Međutim, nije bilo puno razumijevanja jer je otac smatrao da je to posao ‘niže vrste’ – biti glazbenik za njih je bilo nešto nedostojno – objašnjava Hilje i ističe kako nije htjela uopće biti pjevačica.
— Moj je glas upravljao sa mnom. Nisam ja ni htjela biti pjevačica, ali pjevanje mi je bilo najlakše. Tako se dogodilo da sam se rano udala jer je u mojoj obitelji to bilo najvažnije. Odmah nakon gimnazije sam se udala za divnog čovjeka koji me je razumio i shvatio je moja htijenja. Gimnaziju sam završila, a srednju glazbenu nisam jer sam se udala na trećoj godini glazbene koja je kasnila za mojim gimnazijskim obrazovanjem. Odlučila sam da ipak moram ostvariti sebe. Stoga sam pošla na Akademiju i od prve sam primljena iako nisam imala kompletno glazbeno obrazovanje, ali imala sam gimnazijsku svjedodžbu – ističe Hilje. U Zagreb se s njom preselio i suprug.
—Bili smo podstanari 13 i pol godina, ali to me nije spriječilo u osvajanju nagrada. Sve što se moglo osvojiti u bivšoj Jugoslaviji, osvojila sam. Te nagrade i moji divni profesori Marija Burčić i Mladen Raukar su bili moji duhovni otac i majka. Mene i supruga su uzeli kao svoju djecu, što je meni puno značilo – navodi Hilje. Dubrovačka mezzosopranistica govori kako je bila strašno ambiciozna, a prije odlaska na Akademiju imala je četiri i pol godina radnog staža, tako da je imala posao u slučaju da ne uspije na studiju.
—Želja da se ostvarim me je sačuvala. Uvijek kada mi je bilo najteže i kada sam mislila da ću se morati vratiti u Grad, došla bi neka ruka iz mase koja bi me izvukla i ‘poskočila’ bih još za duplo – naglašava Hilje, objašnjavajući dalje koliko je njezin posao zapravo bio izrazito stresan.
—Operni pjevači koji pjevaju prve uloge moraju polagati svake dvije godine teške audicije. Moramo imati pet spremnih, jako teških arija i postoji poseban kazališni žiri koji nas sluša i odlučuje hoćete li vi dalje pjevati ili dobivate otkaz. Mnoge moje kolege su možda i imale bolji glas od mene, ali nisu bili psihički jaki. To je jako stresno zanimanje, a koliko stresno mogu samo razumjeti kolegice Janja Vuletić i Dubravka Šeparović – govori Hilje kroz smiješak, prisjećajući se svoje glazbene karijere, koja je trajala punih 35 godina.
— U zagrebačkoj Operi bilo je najteže dobiti audiciju jer su one bile interne i niste mogli doći ‘s ceste’. Morali ste imati preporuku ili nekoga tko će vam to omogućiti. Meni su to omogućile osvojene nagrade. Pjevala sam u svim operama Lijepe naše, ali zagrebačka je bila moja matična kuća – rekla nam je Hilje, koja se prije dvije godine umirovila. Prebirući sjećanja prisjetila se i kako ju je brat Ivica kao djevojčicu vodio na satove francuskog jezika, što joj je dodatno pomoglo u njezinoj bogatoj opernoj karijeri.
—Otpjevala sam dosta francuskog repertoara i prema mišljenjima kritike i mojih kritika koje imam, to mi je najbolje odgovaralo, a postoji i poveznica s Dubrovnikom zašto je to tako. Moj brat Ivica me kao djevojčicu vodio na učenje francuskog kod gospođe Nataše Skrivanić u Pilama, koja je kao dijete bila obučavana na ruskom dvoru jer je bila nećakinja cara Nikole. To mi je pomoglo prilikom učenja francuskih uloga, a izgovor mi je bio jako dobar. Imala sam dobre temelje, a u Kazalištu su se čudili kako dobro govorim francuski, rijetko tko ga je uopće znao – naglašava Hilje i govori kako joj prošlost nikada nije bila važna i to ju je stalno tjeralo da radi i ‘ide naprijed’.
Život u Gradu
S 40 godina je odlučila da će svoje poznije godine proživjeti u Dubrovniku jer je stalno bila ispunjena velikom čežnjom za svojim gradom i obitelji, koja ju je voljela, ali i kritizirala na pozitivan način. Nikada nije zamjerala male ljubomore, a mnogi ljudi, napomenula je, koji vide da ste lijepo obučeni i da stalno putujete, misle da raskošno živite. Umjetnici zapravo, navodi Hilje, spajaju kraj s krajem i u glavi im je cijelo vrijeme ‘kompjuter’, tako da se naučila brinuti i boriti za sebe. Gradu se uvijek iznova ‘vraćala’, a njezina kuća u ulici Od Puča djelovala je kao prava oaza mira.
— U Gradu sam vrlo rado provodila vrijeme s prijateljicama i djecom. Kada bih vidjela određene negativnosti, uvijek bih pobjegla u Dubrovnik. Nestala bih iz Kazališta, a dok bi oni shvatili da me nema, već bih se vratila (smijeh). Dubrovnik je uvijek tijekom cijele moje karijere bio utočište. Stara kuća, koja se raspadala, donekle je popravljena. Kada uđete u kuću, imate osjećaj da ona živi, iako je pusta. Imala sam majku koja me odgojila tako da vidim i vidljivo i nevidljivo, što mi je na sceni doista pomoglo – objašnjava Hilje. Još se na trenutak vratila na karijeru napomenuvši kako je koncerte uvijek odrađivala onako kako je to ona željela, a inspiraciju je pronalazila i u glumici Mariji Kohn.
—Svake godine sam imala solistički koncert u trajanju od 60 minuta, što je bilo poput moje ispovijedi. Strašno sam se rasterećivala u tim koncertima, što su i ljudi osjećali. Svi moji koncerti su bili puni. Nisam nikada govorila ‘neću i ne mogu’, tako da sam pjevala i dosta uloga koje i nisu za moj glas. Marija Kohn je bila moja najdraža glumica od djetinjstva. Moj brat Matko je jedno vrijeme bio književni kritičar na Igrama. Vodio me na sve predstave, tako sam ja znala napamet sve što je Marija Kohn glumila. Nakon probe bih došla doma ispred ogledala i recitirala njezine govore s probe – prisjeća se Hilje.
Novinarske vode
Dubrovačka mezzosopranistica radila je za Libertas televiziju te je proteklu godinu snimila desetak emisija ‘Talenti’ o nagrađenoj i talentiranoj djeci Dubrovnika’, koja je izuzetno dobro primljena u lokalnoj zajednici, ali i u inozemstvu. Ljubav prema novinarstvu prenio joj je Mladen Rauka, koji ju je, naglasila je, volio poput kćeri.
—Radio je na televiziji pa sam još kao studentica bila svaki mjesec na televiziji, što mi je u karijeri dosta pomoglo. On mi je zapravo najviše pomogao. Možda sam zbog toga i načina na koji on radi, i ja zavoljela taj posao pa sam radila emisije o mladim talentima. Napravili smo deset krasnih emisija, a čini mi se da je u lokalnoj zajednici to bilo dobro primljeno i gledano – ističe kroz osmijeh Hilje, navodeći kako joj je izrazito drago što je član žirija za nagrade Orlando, a lani je bila i predsjednica. Sada je ponovno smjena u Igrama pa će vidjeti kako će biti dalje.
Zbirka pjesama
Diana Hilje piše i poeziju, a u izdanju Kultura snova izdana joj je prva knjiga – Pjesnički libreto.
— Pjesnički libreto sam izdala u doba korone. Bila sam u Gradu, dogodila se i teška povreda zbog čega nisam mogla dvije i pol godine pjevati, odnosno pjevala sam altovski repertoar, ono što je za moje prirodne glasnice, nisam radila tehničke vratolomije po kojima sam bila poznata. Imala sam udrugu u Zagrebu – Kultura snova, koja okuplja pjesnike iz raznih krajeva i naše ljude koji žive po cijelom svijetu. Voditelj udruge Zdravko Odorčić dao je naziv mojoj pjesničkoj zbirci na temelju pjesama koje sam mu poslala. Nazvao me na telefon i rekao ‘super pišeš, izvoli, pošalji mi stotinjak svojih pjesama’. Tako sam i napravila, a još uvijek pišem pjesme – navodi naša proslavljena operna pjevačica Hilje.
Dive
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. travnja se održao koncert ‘Doajeni opere u foyeru HNK u Zagrebu. Diana Hilje s mladim kolegicama s kojima je već prije pjevala u programu Dive u Sv. Vlahu održala koncert poznatih arija. U programu su sudjelovale Dive Tanja Ruždjak, Laura Hladilo Kocković, Sara Žuvela, Valetina Elizabeta Šilje uz klavirsku pratnju Ante Sladovljeva.
—Cijelo vrijeme mog rada u Zagrebu, nikada nijedan Dubrovčanin nije imao solistički koncert u našem Kazalištu dok sam ja bila u angažmanu. Prvi put se sada dogodilo da sam dovele divne djevojke – Dive. Želim pomoći mladim talentiranim umjetnicima na njihovom putu. Zato sam se i odlučila da na svoj koncert u HNK pozovem mlade pjevačice, članice Diva, koje su sve školovane izvan Zagreba, u Firenzi, Ljubljani, Puli i Beču, da ih i zagrebačka publika upozna i zavoli – ističe Hilje, koja govori kako joj je namjera potaknuti stvaranje novih zvijezda, a ove djevojke to zaista jesu.
Foto Karmen Maškarić / Privatna arhiva