Rođena sam u Župi Dubrovačkoj u Postranju u Makošama, gdje sam provela svoje djetinjstvo, a preselili smo se na Dubac u mojoj mladosti. Posebno se sjećam Božića kad bi đed spravljo sve za Badnji Dan. Stavili bi Badnjak – dio debla masline, sa grančicama masline, bora, naranče i obavezno jabuka – na špaher sa starom kaldajom u kojoj vri voda.
Širila se ugodna toplina, polako je sazrijevala jabuka i svojim mirisom obuhvatila kuću. Nije to bila jedina jabuka, bilo ih je još, ali najinteresantnije od svega bilo je ‘ukrasti’ baš tu jabuku, jer bi od topline postala baš ukusno mekana. A to bi djeda moga Paskoja baš ljutilo, što je za mene kao dijete baš bio izazov! A tek ono u staroj, kamenoj kući na tri pjana pa sa pšenicom i tamjanom i krštenom vodom gore, dole. Sve se moralo blagoslovit i uz to ne zakasnit na ponoćku u Velike Gospe…
E, kad bi se ta vremena mogla vratit! Koliko sam samo kao dijete tijesta pojela s tetkom koja bi sa mnom pekla, činilo mi se tad, stotine vrsta kolača – riječi su ovo gospođe Cvijete Kapetanić, naše ovotjedne – i prve u ovoj godini! – gošće u rubrici Dubrovčani izvan Grada. Njena sjećanja iz djetinjstva obojana su sentimentom, svakako su nježna i još uvijek vrlo živa.
Iz malenih Makoša ‘zaputila’ se prema Gradu, gdje je završila Ekonomsku školu i dugo godina radila u HTC Dubrava Babin Kuk. Nakon toga je, priča nam dalje, došao samostalni rad sa pansionom Cvijetić u Međugorju.
—Nekoliko godina poslije se vraćam u Grad, međutim ubrzo počinje rat. Rat i niz drugih čimbenika su me prisilili da sredinom studenoga napustim Dubrovnik. Preko Rijeke pa dalje za Hamburg, sa željom da se za par mjeseci vratim. Od te želje do danas prošlo je više od trideset godina. A ja i dalje ne znam gdje sam doma… – sjetno će gospođa Cvijeta.
Trebalo je moći živjeti Za to vrijeme u Hamburgu trebalo je moći živjeti. Diplome i staž iz Hrvatske nisu bili pri pomoći u pronalaženju adekvatnog posla i trebalo se, kaže, nanovo orijentirati. —U tom smislu sam završila medicinsku školu kao najstarija u razredu. Nije bilo lako sa skoro četrdeset godina sjedati s onima sa osamnaest, bio je izazov kojeg baš ne bi preporučila svakome! Posao medicinske sestre je tada kao i danas bio tražen. Kroz tu školu razne tečajeve sam usavršila njemački jezik – ističe gospođa Cvijeta. Unatoč toliko vremena i života provedenog u Hamburgu, Grad joj, napominje jako fali.
Život nije ‘To Go’!
—Nema nigdje naših čari za Božića, fali kolenda, pučki pjevači i cijela atmosfera. Nema ni Svetoga Vlaha, ni ispijanja kafe. Kafa može ‘To Go’, što nije nas običaj. Zato gledam par puta godišnje provesti što je više moguće vremena – u Gradu. Uvijek kad se vratim u Hamburg, kažem da mi treba odmor od odmora. U Gradu posjećujem familiju, provodim kvalitetno vrijeme sa prijateljima, pjesmom, pićem i ićem. A da ne govorim o našem moru i plaži. Spavanje nije bitno – iskreno će dalje naša draga sugovornica. Pitamo ju bi li se trajno vratila u Dubrovnik.
—Odnedavno se postavlja pitanje da se vratim u Grad. Na to pitanje, iskreno, nemam jasan odgovor. Meni je doma u Dubrovniku gdje sam provela pola života, ali i u Hamburgu. U zadnje vrijeme mi je doma gdje je Fionn doma – on mi je jedini unuk – a to znači malo na avion pa pravac New York, Amerika – zaključuje uz veliki osmijeh. Kaže, kad bi u detalje – ne bi do dogodine!