Dubrovački slikar Izvor Pende koji, prema riječima ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija donosi ‘nevjerojatno snažnu produkciju ujednačene visoke kvalitete, nezabilježenu od naših najvećih majstora apstrakcije poput Ede Murtića’, nedavno je postavio samostalnu izložbu u Dubaiu. I dok oduševljava inozemnu umjetničku scenu, što se odražava i kroz vrtoglave cijene njegovih radova, u Gradu je poprilično samozatajan. Tu živi i stvara, a vratio se nakon školovanja u Njemačkoj koja je nesumnjivo oblikovala uvelike njegov pogled na stvaralaštvo, umjetnost i život uopće. Ipak baza ‘čuči’ u genetskoj predodređenosti i umjetnički poticajnom ambijentu u kojem je odrastao. Naime, Izvorova je none bila slikarica, a otac je također umjetnik, naš poznati kantautor Ljubomir Buco Pende.
Prošlo je dvije godine od Vaše izložbe u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu koja je pobudila golemi interes domaće kritike, medija i publike za Vaš rad. Izlagali ste u Hrvatskoj i ove godine. Kakvi su sveukupno dojmovi?
Jako sam ponosan na izložbu u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Vjerujem kako je to kruna moje dosadašnje karijere u domovini. Ove godine sam imao izložbu recentnih radova u galeriji Forum u Zagrebu. Bilo mi je jako zanimljivo vidjeti reakciju ljudi, mnogi su se prisjetili izložbe u muzeju. Jako mi je drago da zagrebačka publika prati moj rad. U domu HDLU u Zagrebu sam imao prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj. U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu sam izlagao s njemačkim slikarom Daniel Richterom koja je označila prekretnicu u mojoj karijeri. Volim izlagati u Zagrebu!
Živite u Dubrovniku, ali dojam je nekako da Vas najmanje tu ima. Naime, uglavnom izlažete i prodajte slike u inozemstvu i to za jako lijepe iznose, i do 15 tisuća eura. Zašto je tome tako? Je li to Vaš izbor, splet okolnosti, sile ovih naših (ne)prilika, nešto četvrto?
Za mene je najbitnije da slikam u Gradu! Da, imam mnogo izložbi u inozemstvu tako da sam često na putu, pokušavam što bolje organizirati vrijeme za boravak u studiju. Nedavno sam nakon izložbe u Zagrebu i Bratislavi imao otvorenje u Dubaiju što je bilo moje prvo predstavljanje na Bliskom istoku i početak suradnje s tamošnjom galerijom Intent. Izložba je otvorena do sredine šestog mjeseca. Već sljedeći mjesec postavljam izložbu u Beču. Radi se o izložbama u galerijama koje me zastupaju. Zadnji put sam radio izložbu u Gradu na ljeto prije dvije godine u sklopu Igara. Mislim da je to bio dobar projekt, pogotovo jer se ostvario u suradnji Ljetnih igara i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Zagreb. Vjerujem da takva suradnja dobro čini Gradu i svakako likovni program Igara uzdiže na višu razinu.
Za poimanje naših slikara način na koji Vi djelujete je, poput Vaših slika, čista apstrakcija. Imate menadžera koji se bavi prodajom dok ste Vi posvećeni stvaranju. Vjerujem da Vam mnogi kolege zavide na tome jer su prisiljeni sami se baviti onim čime se umjetnici najmanje žele baviti, naprosto im nije prirođeno – trgovinom. Kako ste to postigli i koliko je zaslužno Vaše dugogodišnje izbivanje odavde, odnosno život vanka?
Moj posao je slikanje, također prisutnost na otvorenijima što mi pruža mogućnost komunicirati s publikom i osjetiti njezinu reakciju. Zastupljen sam u više galerija. Posao galerije je da se bavi promocijom umjetnika kojeg zastupa, predstavljanje na međunarodnim umjetničkim sajmovima, cijelom logistikom pa i naravno trgovinom kojom se bave profesionalni trgovci umjetnina zaposleni u galeriji. Cijene umjetnina ovise o više faktora. Ponajviše o karijeri umjetnika, izložbama u kulturnim institucijama, muzejima i strategiji galerije. Cijene su kontinuirano na uzlaznoj putanji, vidjet ćemo kako će se razvijati u bliskoj budućnosti.
Iz perspektive nekoga tko je živio u velikom gradu, gdje je naš Grad danas? U pogledu umjetnosti i kulture kojima se toliko dičimo, tretmana umjetnika, uopće svojih građana, gdje je po pitanju kolektivnog mentalnog sklopa, predrasuda?
Mislim da najveću razliku čini razvijena svijest o važnosti suvremene umjetnosti i njezinog utjecaja na društvo, kao i kvalitetna kontinuirana strategija kulturne politike s velikim ulaganjima. Vjerujem da tome dosta doprinosi i sam kućni odgoj. Nažalost kod nas još nema dovoljnog interesa za konzumaciju suvremene umjetnosti koja se događa danas i obilježava naše vrijeme. Tako da možemo izvesti zaključak da kao društvo još uvijek s obje noge čvrsto stojimo u prošlosti.
Moramo se dotaknuti turizma koji se, prema kritikama mnogih, ovdje sudara s kvalitetom življenja, motivacijom za stvaranjem, djelovanjem na bilo kojem drugom polju. Koliko nam je i što turizam po Vašem sudu dao, a koliko i što uzeo?
Kvalitet života je narušen, ljetne gužve su neizdržive, kretanje u Gradu je izrazito ograničeno radi velikih grupa koje bez ikakvog reda blokiraju prolaz. Zapravo se radi o problemima koji nas prate već desetljećima i do danas ih još nitko nije uspio riješiti, odnosno provesti red u Gradu. Mislim da je to također pitanje kulture i da se radi o dugim procesima. Volio bih doživjeti red na Pilama ha, ha…. Ne da mi se niti razmišljati o takvom turizmu. Prošlo ljeto sam u osmom mjesecu otišao na odmor u Zagreb.
Kada sagledate odnos svih nadležnih u Dubrovniku, počevši od gradske vlasti, preko kulturnih ustanova do svih ostalih umjetničkih struktura bile formalne ili neformalne, naspram umjetnika pojedinca – kakav je? Majčinski ili maćehinski? Kad kažem maćehinski imam u vidu Pepeljuginu maćehu…
Ja sam s Gradom u određenim umjetničkim projektima imao profesionalnu suradnju. Posljednji projekt, izložbu u Gradu, sam radio s Ljetnim igrama prije dvije godine. Suradnja je bila jako dobra. Uvjeti za stvaranje u Gradu nisu jednostavni pogotovo za dugo vrijeme velikih gužvi. Kod mene je tu još dodatna komplikacija s transportom slika. Za svaku izložbu u inozemstvu, galerija koja me zastupa preuzima cjelokupnu logistiku što uključuje i organiziranje međunarodnog transporta slika od licencirane tvrtke za transport umjetnina koja također mora poštovati svoje regule i po zadanim standardima organizirati transport. Svejedno idu li slike u Beč ili Dubai što je već po sebi složen dio logistike. Mora se uvijek dodatno kalkulirati ulazak u Grad gdje je jedino moguće u jednom kratkom ranojutarnjem terminu predviđenom za opću opskrbu Grada izvršiti ukrcaj umjetnina uz predviđenu dozvolu što zna biti izrazito komplicirano. Primjerice ako pada kiša, umjetnine ne mogu biti ukrcane u tom razdoblju. Pokušao sam nešto dogovoriti s uredom za kulturu međutim nije se moglo ništa napraviti, iako kulturne ustanove Grada imaju neograničen pristup. Na kraju se sve uspije nekako organizirati, ali moglo bi biti puno jednostavnije bez stresa. Posebno je frustrirajuće nakon svega toga vidjeti kamion pun PVC prozora u podne na sred Straduna ha, ha… Možemo si postaviti pitanje plaćamo li za sav kvalitet života koji nudi Grad previsoku cijenu. Dubrovnik nesumnjivo plaća prevelik danak turizmu.
Supruga Vam je također umjetnica, kiparica, iz Grada kao i Vi. Također se školovala u inozemstvu gdje i izlaže. Dojam je da ste oboje ovdje donekle insideri, a u tom stvaralačkom smislu u inozemstvu i to u prestižnim kulturnim središtima, među ‘umjetničkom elitom’, zapravo doma. Kako vas dvoje rezonirate s tim? I uopće kako izgleda brak, suživot dvoje umjetnika?
Mariana je završila studij vizualne umjetnosti na akademiji u Veneciji. Razvili smo mnoga prijateljstva vezana uz umjetnost, također ostvarili umjetničke suradnje. Zajedno funkcioniramo kao tim i jako dobro se nadopunjujemo i savjetujemo o umjetnosti. Umjetnost spaja ljude.
Foto: privatna arhiva