– E, imam ti još nekih stvari za rijet, a ti za zapisat! – kratko i jasno će mi Krešo Nikić na telefon. Nema druge, iznova do njega i do Mandaljene, kroz Župu dubrovačku.
Ma i nije to tako daleko, tamo sam i sam preselio s Ploča, evo ima već desetu godinu. I svih tih godina događa se jedna zanimljiva stvar koja se ponavlja skoro pa svaki dan od kad smo postali Župljani – naokolo baš svaki od tih dana od ranih jutarnjih sati do na večer nekog vraga buši i lomi – bager! Nema dana kad miruje. Možda nedjeljom i „svecima“. Al' tad redovno udara, brusi i lomi jedan lik kojem nedjelja i „sveci“ ne znače ništa, ni po moralu ni vjeri, pa kao manjina kvari odmor u te dane i nameće svoja pravila mimo reda i tradicije za sada šutljivoj većini.
Na tom putu do starog Rokaša Kreša Nikića, spuštajući se s magistrale prema Poslovnoj zoni, slutim kako malo tko zna da je tu, skrivena u drači i među izgorjelim čempresima od zadnjeg požara, čudna veza kvarta Za Rokom i Župe. Druga ulica s Pila ovog kvarta, tamo gdje je i Nahodište, nosi ime Dominka Dinka Zlatarića, a upravo ovdje, skriven, porušen i napušten je nekadašnji njegov ljetnikovac! Izgrađen prije valjda nekih 500 godina, na imanju njegove žene, iako ga pamtimo kao pjesnika koji je većini svojim pjesma posvetio Cvijeti Zuzorić. Tu bi, kao mnogi dubrovački plemići, dolazio iz Grada u Župu na ladovanje, na odmor za zapisat svoje stihove. Kao i mnoga druga zdanja, dvore i kuće, i ovaj ljetnikovac do temelja su opljačkali i spalili naši dragi susjedi Crnogorci 1806. godine, u jednom od svojih znanih, al' godinama prešućivanih pohoda i pljački dubrovačkog kraja. Od tada stoji tek tih nekoliko zidova, za sjećanje. Iako, malo tko to zna, velikog pjesnika spominjemo samo zbog jedne od ulica kvarta Za Rokom.
– E,vidi ovo! – dočeka me na prvu gospar Krešo i pokaza mi neku malu knjižicu – Našo' sam ti i ovo. „Program momčadskog prvenstva FNR Jugoslavije u plivanju za 1950. godinu“! To ti je održano u Splitu. Dvanaest klubova se natjecalo, mi „Jugaši“ smo osvojili puno tog, a još uvijek držimo jedan državni rekord tada osvojen! Pruga 4 puta 200 metara, leptir, il' „baterflaj“ kako smo je zvali, plivali su za PK Jug Matko Gesler, Blago Barbieri, Ivo Ljepotica i Rastko Barbić. Oni su bili seniori, a prva rezerva, kao najmlađi sam bio ja! A rekord ti drže zato što se ta disciplina plivala još malo i – nikad više! Al' vjeruj mi, sjajni su to plivači bili. Ponos im je bio bit rezerva. A ti prošli put zapisa kako su Ljepotica i Ciganović bili omladinci! Ma seniori su već bili! Vrhunski plivači. Nisi dobro pročito' onaj „Fiskulturni vjesnik“! Evo ti i tekst iz Novog lista iz 1950. godine, tu ti piše zašto smo mi iz Grada bili vrhunski plivači.
Pa čitam kako u tom Novom listu piše „… da Š.K. Jug još i danas predvode ljudi koji su ga pred 26 godina osnovali, a to su Rudi Reš kao tehnički referent i Pero Kolić kao tajnik kluba.“ I primijetim kako ono početno slovo „Š“ valjda znači „športski“ što tad očito nije smetalo! A gospar Krešo pojašnjava – Njih dva, a posebno Rudi Reš, koji nas je zapravo sve, i vaterpoliste i plivače trenirao na Dančama! Veliki lik dubrovačkog sporta. Toliko o tom. A kad ćemo o boćama, na miru? To je zadnji sport kojim sam se bavio. Zapravo, nikad nisam zaigrao na boća, nerviralo me ono… u lijevo, u desno, baci amo, gađaj… al' strašno sam zavolio i taj sport. A onda ću ti još i o čeljadi koja je nekad davno živjela Za Rokom.