U javnom je prostoru i medijima veliku pozornost posljednjih dana privukao je Zakon o kulturnom nasleđu Republike Srbije, koji je stupio na snagu pred koji tjedan. Naime, određujući u čl. 23 zaštitu ‘stare i retke bibliotečne građe’, zakon je među ‘stare srpske knjige’ ubrojio i izdanja dubrovačke književnosti do 1867.
– Pod takvom zaštitom kao ‘srpske knjige’ našla i izdanja dubrovačkih tiskara Occhija i Martecchinija, na primjer, ali i prva izdanja Držićevih djela iz 16. i 17. stoljeća, tiskana u Veneciji, da je kojim slučajem neki primjerak kupljen na aukciji za neku od srpskih knjižnica – objašnjavaju iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
– Drugi neprihvatljiv element iz istog članka jest odrednica, koja je itekako tendenciozno ubačena, da izdanja dubrovačke književnosti ‘pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi’. Izdanja dubrovačke književnosti ustvari pripadaju redom dubrovačkoj, hrvatskoj, europskoj i svjetskoj kulturi, a sa srpskom kulturom toga vremena nemaju ama baš nikakve veze. U taj korpus gura ga skupina srpskih povjesničara književnosti, koji su metodološki i ideološki ostali na razini 19. stoljeća – nastavili su.
– Odgovor Hrvatske treba, po našem mišljenju, biti dvojak. Vlasti Republike Hrvatske iskoristit će diplomatske i druge instrumente kojima će zatražiti izmjenu zakona. S druge strane, naše vlastito društvo treba zajamčiti kontinuitet rada, stabilno financiranje i personalnu popunjenost institucijama koje se bave istraživanjima dubrovačke baštine u njezinom prirodnom kulturnom i povijesnom kontekstu, u čemu je nezamjenjiva i uloga Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku – komentirali su.
Dubrovački HAZU: Srpski povjesničari književnosti su metodološki i ideološki ostali na razini 19. stoljeća
