Poznati dubrovački filmaš sa zagrebačkom adresom, Vladimir Gojun, na ovogodišnjem Liburnia Film festivalu predstavit će svoj novi dokumentarni film ‘Bebè na Volè’ koji prati poznatog hrvatskog indie-bluesera Adama Semijalca. Tim povodom razgovarali smo s Vladimirom i saznali brojne zanimljivosti iz filmskog svijeta.
Svjetska premijera vašeg poslijednjeg filma bit će na 16. Liburnia film festivalu, kako se spremate? Koja su vaša očekivanja na festivalu?
Prije svega drago mi je, i veliko olakšanje, da će se film napokon predstaviti publici. To je za svakog autora uvijek stresan trenutak jer postoje određena očekivanja, a i strahovi. Premijeru je trebao popratiti i nastup ‘Bebè na Volè’ nakon projekcije, međutim zbog niza okolnosti to nažalost neće biti moguće. Očekujem tehnički savršenu projekciju lišenu bilo kakvih nepredvidljivih smetnji, i zadovoljstvo publike što su pogledali film o zanimljivom i jedinstvenom umjetniku i glazbeniku.
Možete li nam reći par riječi o filmu ‘Bebè na Volè’?
Film je svojevrsni portret Adama Semijalca koji već više od desetljeća djeluje pod glazbenim aliasom ‘Bebè na Volè’. Intimističkim pristupom sam želio prodrijeti u njegov kreativni svemir, a njegovom glazbom široj publici skrenuti pažnju na jedinstven stil i glas koji je i dalje, nakon toliko vremena djelovanja, podosta skriven od ušiju javnosti. To mi je neobjašnjiv sociološki fenomen, ali i pokazatelj slušalačke tromosti i letargije.
Zašto ste baš odabrali Adama Semijalca kao fokus vašeg filma?
Zato jer je Adam najskrivenija glazbena tajna hrvatske nezavisne scene i zato što njegova beskompromisnost relativizira pojam slave i uspjeha.
Na što biste istaknuli publici da obrati pažnju tijekom gledanja filma?
Na glazbu koja u filmu također gradi jedan paralelni narativ filma, suptilan, autobiografski i refleksivan. Ono što mislim da smo u filmu najviše postigli je prenijeti sirovu emociju koju Adam zrači dok izvodi svoje pjesme.
Kakav je osjećaj snimati odnosno filmski prikazati nečiji intiman život?
Nije jednostavan jer stalno preispitujete svoje odluke i postupke, nerijetko improvizirate, često odnos sa subjektom kojeg snimate nije idealan i harmoničan, vi ugrožavate njegovu intimu stoga morate biti oprezni i pažljivi u takvim slučajevima.
Poznato je da ste prvo krenuli montažerskim filmskim vodama, a tek onda režiserskim. Kako Vi gledate na odnos montaže i režije? Preferirate li jedno ili drugo? Koje su po vama ključne ‘vrline’ i ‘mane’ oba posla?
To je jedna neobjašnjiva, međusobno ovisna veza. Kako biste bili izvrstan montažer, morate razumjeti i savršeno poznavati redateljski posao, i obrnuto. Montažer i redatelj se tijekom post-produkcije nadopunjuju, zajedno nalaze rješenja, donose važne odluke i streme istom cilju. Vrline i mane redateljskog i montažerskog posla postoje samo kao ljudska karakteristika i one mogu, a i ne moraju utjecati na završni izgled filma.
Spremate li već sada neki novi projekt? Jeste li razmišljali o nečem potpuno drugačijem i zašto?
Što se tiče novih redateljskih projekata, za sada nemam ništa konkretno u planu. Imam već neke montažerske angažmane za ovu i sljedeću godinu. Pripremam se za veliki i važan projekt, film po imenu ‘Murina’ koji će režirati naša Dubrovkinja Antoneta Alamat Kusijanović, s kojom me veže dugo prijateljstvo i suradnja. To će biti veliki izazov i užitak biti dijelom tog izvrsnog projekta, za mene novi skalini i put u nepredvidljivo.
Film ‘Houston we have a problem’ je film o kojem vam često postavljaju pitanja. Kako je bilo raditi na tom specifičnom žanru filma te koje je vaše mišljenje o tematici istog?
Kao i na svakom projektu koji počinjem raditi osjećam uzbuđenje zbog nepredvidljivog ishoda, pogotovo ako je riječ o dokumentarnom filmu koji zapravo nastaje u montaži. Tako je i rad na ‘Houston, imamo problem!’ bio jedno uzbudljivo iskustvo, rad s novim redateljem, novom produkcijom i vrlo teškim zadatkom sjedinjavanja dokumentarno-igranih i arhivskih materijala. Sam proces pregledavanja i memoriranja svih dvjestotinjak sati arhivskih snimki te kako će one graditi dramaturgiju i eventualno mijenjati diskurs je bio proces sam za sebe. Nastavno na vaše pitanje, svakako je zdravo imati jedan objektivan odnos prema povijesti, pogotovo ako ona i dan danas izaziva zanimanje javnosti i kontroverze. Za mene je također važno imati sposobnost odmaka, ponekad i ironije spram povijesti pogotovo u sferama gdje se ona mitologizira i gdje pojedinci žele brisati ili iskrivljavati činjenice i vrijednosti. Koliki je utjecaj medija u stvaranju takve atmosfere te razmjeri manipulacije istima je jedna od okosnica i tema filma ‘Houston, imamo problem!’.
Istaknuo bih i vaš film ‘Ciklusi’ iz 2010. koji se bavi potresnom temom raka. Je li vam bilo teško baviti se tom tematikom i koliko je teško prenijeti na srebrno platno nešto što nosi toliko emocionalnog intenziteta?
Snimati kamerom svog najboljeg prijatelja dok leži po bolničkim krevetima tijekom kemoterapija i prolazi agoniju je do danas najtraumatičnije iskustvo koje sam ikad doživio uopće, a kamoli na filmu. Postoje skliski tereni u takvim slučajevima koji se više tiču etičnosti samog postupka i odgovornosti koju osjećate kao autor. Filmu su neki htjeli okačiti etiketu voajerskog i eksploatacijskog u pogledu nečije privatne nesreće, i ne krivim ih mada se ne slažem s tim. Joško je praktički sam predložio da ga pratim kamerom tijekom borbe sa bolesti. Ja sam se trudio pokazati u svemu tome da se borba itekako isplati, i da je potrebna podrška najbližih ne bi li se održala mentalna čistoća pojedinca suočenog sa potencijalnom smrću. Nakon što je film bio prikazivan na festivalima i naposljetku na javnoj televiziji dobijao sam mnoge poruke anonimnih ljudi, što članova obitelji oboljelih što izliječenih pojedinaca koji su se zahvaljivali na tome kako sam prikazao i koliko vjerodostojno, a opet dostojanstveno i bez patetike Joškovu borbu jer su u njemu prepoznali i sebe. Meni su to bili izuzetno emotivni trenuci te sam se osjećao ponizno i zahvalno.
Što mislite o Dubrovniku kao filmskom gradu?
Šteta je da se Dubrovnik koristi samo kao kulisa za povijesne ili neo-povijesne spektakle, fantazije o nepostojećim svjetovima. Smatram da je njegov potencijal kudikamo veći, i da se ne treba svoditi samo na beskrajnoj eskploataciji njegovih povijesnih veduta. Siguran sam da postoje priče i karakteri koji se kriju i van zidina, moderni i urbani narativi koji bi trebali mnogo više komunicirati sa publikom, koji su mnogo bliskiji realitetu i stvarnom životu u ovom Gradu.
Jeste li razmišljali o tome da radite film o Dubrovniku? Koja vrsta filma bi to bila?
Oduvijek imam želju i planove snimiti film o svom Gradu i mojoj percepciji o tome u što se on razvio i transformirao s godinama. Već dugo vremena se razvijaju ideje i neki potencijalni scenariji. Intenzivno razmišljam snimiti igrani film, dramu-triler o dubrovačkoj mladeži, adolescentima koji su dio neke meni nepoznate generacije, ali opet toliko bliske mojoj, koja se smatrala post-ratnom i izgubljenom. I dalje razvijam tu ideju pa ćemo vidjeti da li će se ikada ostvariti. Inače, moj film o Dubrovniku bi bio film u kojem bi se pokazalo jedno drugačije lice Grada, skriveno od umivene, javne percepcije, lišen prepoznatljivih veduta s razglednica i turističkih brošura. Mislim da je Grad više od zidina i skalina te da se njegova duša prostire od Lapada do Kantafiga pa preko Konala sve do Viktorije.
Možete li se vratiti u mladost u Dubrovniku? Postoje li neka sjećanja koja nosite sa sobom kroz svijet?
Kako da ne, manje gužve, Grad i njegov prostor koji je bio najviše naš, netaknut, neiskvaren, nekomercijaliziran. Možda nisam u pravu jer sam nedovoljno upućen, ali mislim da je postojalo više kreativnosti i mašte tada, u našim krugovima. Razumijem želju za boljom i bogatijom, sigurnijom egzistencijom, ali čini mi se da se tu gubi suštinska potreba za ljepotom življenja. Nedavno sam bio na jednom koncertu na Lapadu i sreo neke ljude koje nisam vidio preko 15 godina, a neke i dulje. Kratki razgovori koji su nas podsjetili na neke detalje utkane u kolektivnu svijest koju dijelimo su za mene neprocjenjivi.
Foto Vladimir Gojun/ Screenshot: ‘Bebè na Volè’