Ako ste sjeli na kavu, čaj, brzi snack ili večeru u neke od najpopularnijih kafića trenutno u Dubrovniku, sigurno ste primijetili kako odišu nekim novim, modernim dizajnom, ‘štihom’. Od novih boja, novog koncepta, materijala…
Za to je zadužen mag. ing. arhitekture Dubravko Obuljen, rođeni Dubrovčanin sa 15-godišnjim ‘stažom’ u Zagrebu, koji se odlučio vratiti doma i dati svoj pečat kultnom kafiću Cele, potom novom konceptu kafića koji spaja tranzitne dijelove grada – Lobbyju, Galanteu, Banje Beachu… Završivši Zagrebački fakultet arhitekture, Dubravko je stekao zvanje koje se poprilično razlikuje od onih po Italiji ili drugim zemaljama. Naime, on je i inženjer tehnički potkovan za izvedbu interijera kojeg je zamislio. Uz to je i urbanist, a time, kada se posveti nekoj lokaciji, obuhvaća sve – od izgleda, pa do uklapanja u prostor. Za sebe će reći kako ne dijeli privatno od poslovnog, odnosno kako se ne može ‘isključiti u 16 sati s posla’, jer je ipak arhitektura kreativan posao gdje ponekad rad traje danju i noći, pa nerijetko i nekoliko noći zaredom… Na koji način promatra Grad i kako uklapa tradiciju u suvremeni dizajn i svjetske trendove, otkrio nam je za ovaj broj DuLista.
– Kad sam došao na fakultet, među prvim predavanjima su mi profesori rekli: ‘Kad želite projektirati nešto na Trgu bana Jelačića, počinjete gledati od Črnomerca’, dakle, nekoliko kilometara dalje. Ta mi se rečenica duboko usjekla te smatram da je tako i kod nas – ako radite kafić Cele, počinjete od Pila ili Ploča. To znači da zaista morate paziti da se uklapa u cijelu priču, u Grad – pojašnjava Dubravko dok u novouređenom Celi zidove krase rozete, dubrovački cvjetovi, te masivni stari okviri za slike, uz mesingane lampe i custom made visoke stolice, stvari koje spajaju tradiciju Dubrovnika s modernim izričajem. Svaki detalj je rađen kombinirajući starinu i svjetske trendove.
Cele, Lobby, Banje Beach – klub na plaži, Galante u SUB-u, Culto u DTS-u te onaj na Vojnoviću, zanimljivo je kako su to redom popularna, moderna mjesta, a sva imaju Vaš pečat. Postoj ili neki obrazac?
Pa, da. Pratio sam trendove, ali imam i nešto svoje. Volim riječ ‘suvremen’ umjesto ‘moderan’. Moderno može biti i nešto iz 20. stoljeća, no suvremeno pripada današnjici. Trudim se biti danas i tu, prilagođen današnjem vremenu, pa možda i ponekad ispred njega! To ponekad ispadne problem, jer ljudi u principu ne vole, ili se teško navikavaju na nove stvari, ne odgovara im nepoznato i drugačije. Ponekad to izaziva oprečna mišljenja, ili pak otpor, no spreman sam i na to. Ne mislim i ne želim očekivati kako će se svima svidjeti ono što radim. Primjerice, oko Galantea sam dobivao samo pohvale, pa me bilo i malo strah (smijeh). Imao sam dojam da će se nešto loše dogoditi. Normalno mi je da rekacije budu ‘pola – pola’ pola pohvala a da se pola ljudi ne sviđa. Inače, u odnosu na arhitekte koji rade u Dubrovniku, Hrvatskoj i dalje, mislim da se razlikujem možda zato što volim raditi s bojama, što se vidi u Culta, u Galanteu… Nije lako raditi s bojama i trebalo mi je dosta vremena naučiti raditi s preko dvije. Možda se čini lako, ali nije, da bi sve izgledalo dobro.
Kada krenete raditi, koliko je teško doći do materijala ili nekih nužnih detalja?
Znaju proći i sati i dani samo oko jednog detalja, segmenta. Primjerice u Cele su to bile lampe, koje smo desetak puta promijenili dok nismo izabrali trenutne. Što se tiče materijala, u Dubrovniku je najteže, Zagrebu srednje, a vani naravno lakše doći do njih. Jednostavno, Hrvatska je premalo tržište i ta tehnologija proizvodnje ne postoji, te se onda puno stvari uvozi. Ali ima stvari iz Istre, Zagorja… Volim ručni rad, iako to nije pravilo kod mog rada, a često ni investitor ne želi takve, custom made stvari. No, primjerice, za Galante je bilo vremena i onda smo radili polako i detaljno, više od pola godine. Izmijenjene su tri različite ideje, a time i dizajn. Tražili smo najbolje rješenje, i evo, nađeno je. Volio bih dobiti kritike, ali zasad ih nema.
Je li vam onda teško odgovoriti koji Vam je najdraži projekt?
Nije. Meni osobno najdraži projekt kojeg sam radio u Dubrovniku, bar u posljednjih nekoliko godina, je Caffe bar Lobby u Gružu, a koji se, zanimljivo ljudima najmanje svidio! Za njega sam dobio najviše loših kritika, no tu je po meni bio najzahtjevniji zadatak. U malo prostora trebalo je stisnuti puno toga, tehnički ga riješiti od kuhinje do uopće prostora te mi se sviđa kako je ispao. No, eto, ljudi su mi rekli da im se ne sviđa. Osobno smatram kako sam iz njega izvukao maksimum, a mislim i kako će se ljudi kroz godine naviknuti boraviti u tranzitnoj zoni kao što je Gruž.
Vaše djelo je i novi koncept Beach Banje kluba?
Banje Beach zapravo još nisu gotove, mada je koncept uspostavljen, samo ga treba nastaviti raditi. Otvoren je, no postoje još neki detalji za riješiti.
Zapravo, koncept kojeg imate za Banje ili Cele je ‘vraćanje lokalnom stanovništu’, što je rijetkost u današnje vrijeme?
Da, to je to. Kada sam gledao ovaj prostor unutra u Cele, djelovao mi je pomalo kao kad ulaziš u skladište ili predulaz u kuhinju. Kako bih zimi sjedao sam unutra i pio kavu, nastala je ovakva ideja – zimi, kad nema ljudi, zašto ne bi umirovljenici sjedali unutra i pili kavu, čaj – kao nekad? A uz to izgleda pomalo i kao suvremeni pub s visokim stolicama. Čim je tamnijih boja, odmah je i toplije, a mislim da će odsad zimi biti puno, s dobrom glazbom i šalicama čaja. Iskreno, o strancima sam najmanje razmišljao. Stranac svakako neće sjesti unutra, njemu je zabavno sjedati na Stradunu pa makar stavili panjeve umjesto stolica.
Živjeli ste 15 godina u Zagrebu, gdje ste radili jako puno zanimljivih stvari i projekata. Ipak, vratili ste se u Dubrovnik?
Dubrovnik je moj grad, jednostavno – odavde sam. Dubrovčani ne mogu izgubiti tu poveznicu, a u Zagrebu mi je došlo i do zasićenja. 2009. ili 2010. godine počela je i kriza. Počeo sam malo pomalo, na mjesec, dva, dok nisam prebacio stvari. Gore sam radio jako puno različitih stvari, projekata. Kada bih sve spomenuo, otišlo bi unedogled, ali što se tiče brandova, tu su Hewlett-Packard, Apple, Givenchy, Porsche leasing, OTP banka… Jedne godine napravio sam 50 različitih projekata, pa sam i sam sebe šokirao. Od malih prostora, kioska, štandova pa do većih. Kroz tri godine, radio sam scenografije na šest Cro a Portera. Radio sam manje-više na projektiranju gotovo svih shopping centara u Hrvatskoj.
Surađivali ste s puno zanimljivih i priznatih stručnjaka.
Moja uspješnost leži u tome što surađujem sa stručnjacima različitih tehničkih struka. Zahvaljujući kolegama, prvenstveno onome starije generacije, dr. Milanu Karlovcu. On je ujedno i moj mentor, a njegovo znanje i iskustvo mi je puno pomoglo i pomaže i dalje. Drugi važan kolega je arhitekt Mato Bračić – on je opet mladost, energija, uspješnost i poduzetnost u jednoj osobi. Bitan je cijeli niz suradnika i stručnjaka na svakom polju koji mi pomažu. Primjerice, Ivica Vlašić za rasvjetu, koji me sjajno prati te kojeg ‘vraćam’ više puta dok ne nađemo pravo rješenje, što ne možeš zapravo raditi sa svima.
Postoje li neki interijeri koji su Vama osobno dragi, u kojima nalazite inspiraciju..? Također, postoje li neki majstori čiji rad Vas inspirira?
Inspiraciju tražim svuda. Volim industrijski dizajn, a od starih majstora? Sjajno mi radi Nikola Bašić, autor Morskih orgulja u Zadru. Zahvaljujući njemu, orguljama i Pozdravu suncu, za grad relativno nepoznat izvan naših granica sad je čuo cijeli svijet. Tu su i njegovi fascinantni Spomen križevi na Kornatima. Ima majstora, čitam i pratim dosta… Tu je i veliki Berislav Šerbetić koji je osmislio Babin kuk.
Imate li neke trenutne ili buduće projekte?
Postoji nekoliko restorana, a o njima ćemo kad se otvore (smijeh). Da, postoji jedan zanimljiv projekt, zgrada koja će se raditi u Dubrovniku. Nalazi se u Ulici Ante Starčevića, točnije između Carine i Villa Palme. Tek se priprema projektna dokumentacija za nju, a imat će, ako sve bude kao zamišljeno, šest poluetaža ispod zemlje te još 12 poluetaža iznad zemlje. Tri kata pod zemljom i šest etaža gore, no sve u poluetažama. Jako zanimljivo. Investitori su dubrovačko zagrebački, a zaista je velika investicija, preko tri milijuna eura. Još se u biti ne zna tko će raditi, izvoditi, no radi se dokumentacija. Pratio se GUP, dakle prizemlje + četiri kata, što je najveća katnost propisana za to područje. Bit će posebna, vidjet ćete!