U Art radionici Lazareti u utorak 8. siječnja 2019. u 19 sati U Thelp će predstaviti drugi ciklus audiovizualnog zamaha naslovljenog XX i dvije misli.
Osim videomaterijala od 9 minuta i 22 sekunde ‘Dvadeset i dvije misli’, Igor Knezović i Teo Martinović su se namjerili uživo praizvesti odabrane dijelove prvog ciklusa ‘Vijci i okovi’ iz 2016. (izgovorena poezija u šumu i slici), te seriju zaboravljenih crteža iz 2011.
‘Živimo u neobično doba, preplavljeni zvukovima, vizualnim doskočicama, porukama, u kojem nam čak i obična boca savjetuje tajne vječne mudrosti.
U svom tom moru se lako (barem privremeno i ponekad) utopiti.
Ali nije lako plivati.
U moru u kojem umjetna inteligencija, odnosno kako se već uvriježilo, AI, pliva umjesto nas. U kojem, evo, sklada čak i glazbu, dok je na nama samo da damo smjernice pa su tako do sada izašli upravo albumi u stilu Beatlesa, J. S. Bacha i heavy metala…i još brojni drugi, ali ove je valjda AI koja mene okružuje izabrala da ugodi mom osobnom ukusu jer AI je tu da nam da ono što želimo, zna ono što trebamo, često i bolje od nas. Primjećujete sigurno kako nam tražilice na internetu sugeriraju pojmove skoro kao da čitaju misli, kako oglasi na društvenim mrežama pogađaju upravo naše interese, kvragu, čak i vijesti dolaze upakirane u naš (ideološki) tabor…
Jer AI je tu da ugodi.
Jer umjetnost, poezija, glazba… je tu da ugodi.
Ili možda nije?
Mislim da je vrijeme da promijenim pristup, a to je nekad najlakše učiniti za početak kroz samu riječ, jer koliko god je hrvatskoj riječi ‘glazba’ iskon u glasu, a taj glas može dolaziti i iz najviših i najneproničnijih sfera uma toliko ću ovdje posegnuti za onom drugom riječi, a to je muzika, to jest ono što nadahnjuju Muze. One mitološke, one kojima su roditelji upravo vrhovnik Zeus i Memorija, boginja sjećanja, one koje nas podsjećaju na red među stvarima.
I vjerovali ili ne, upravo to, Igor Knezović i Teo Martinović, da im definiram uloge, Onaj koji priča ali nam izmiče i Onaj koji zvukom izmiče ali priča našim unutrašnjim organima na jeziku koji instinktom razumijemo, a skupa kao Thelp – uznemiruju.
Jer to im je zadatak.
Pitanje koje se postavlja je zašto to oni dvojica rade? Zašto jedan vrstan pričalac, a to Igor u svakom smislu, vizualnom, glazbenom i naravno riječima, jest – i to Teo, vanserijski instrumentalist, glazbenik i čovječina, svakako jest. Dakle, zašto?
Zato jer nema tko drugi, jer ugoda ionako ne stanuje u umjetnosti, ona stanuje u slici koja se slaže s namještajem, u zvukovima u wellnessu, u trominutnim pjesmuljcima koje sve teže razlikujemo jedan od drugog.
Ali u svijetu ovog uznemirenja koji nam Igor i Teo pružaju, trebaju vodiči, jer tu ćemo privremeno zaboraviti na zavodljive ritmove, pjevne melodije i tekstove koji se nadopunjavaju sami.
To je AI ionako počela raditi bolje od nas.
A čega tu ima?
Svega onoga od čega smo sazdani, ali za takva putovanja trebaju pouzdani vodiči, a ja ne mogu zamisliti bolje od njih dvojice, tako predlažem da se opustite i uronite u more nemira.
Aljoša Lečić, jutro od Stare Godine 2018.’