Neki ljudi jednostavno su sposobni spojiti naizgled nespojivo, a jedan od njih je definitivno dubrovački liječnik sa zagrebačkom adresom Darko Kristović.
Ovaj specijalist anesteziologije i reanimatologije ujedno je i orguljaš, a veliki broj naših ljudi zna ga kao liječnika koji obavezno obiđe svakog Dubrovčanina koji dođe u njegovu bolnicu. Uostalom, takvom preporukom smo i mi doznali za njega kako bi nam u razgovoru za DuList otkrio brojne detalje o svom životu, zašto smatra da liječnici ne bi trebali iseljavati iz Hrvatske, ali i kada se i kako zaljubio u orgulje.
-Nakon završenog studija medicine dobio sam ponudu za posao u Zagrebu. Trenutno sam zaposlen u KB Dubrava kao specijalist anesteziologije i reanimatologije, subspecijalist intenzivne medicine. To je grana medicine koja se bavi skrbi bolesnika nakon operacijskih zahvata i u težim stanjima. Ono što se klasično podrazumijeva pod pojmom ‘šok soba’. Primarno skrbim za pacijente koji idu na operacije srca i krvnih žila.
Kako rad u šok sobi djeluje na čovjeka?
To je stresan posao, dežurstva su 24 sata, a imamo i pripravnosti kad moramo biti dostupni. To je iscrpljujuće, a glazba mi zato dođe na neki način kao prirodni mehanizam relaksacije. Uz medicinu to je jedan od stupova u mom životu. U Dubrovniku sam završio paralelno dvije škole, jedna je bila zdravstvenog usmjerenja, a druga je bila Umjetnička škola Luka Sorkočević. U Zagrebu sam uz medicinu paralelno studirao i crkvenu glazbu i orgulje.
Vi ste liječnik i orguljaš, vrlo neobična kombinacija?
Postojalo je jako malo liječnika orguljaša, ali ipak ih ima. Jedan primjer je Julije Bajamonti koji je živio u 18. stoljeću, a u 20. stoljeću bio je prim. dr. Čedomil Dugan. Što se tiče živućih liječnika orguljaša tu je moj kolega i mentor koji trenutno živi i radi u Njemačkoj, dr. Domagoj Jugović . On je orguljaš i neurokirurg. Takve kombinacije su dosta rijetke jer oba područja zahtijevaju vrijeme i potpuni angažman u čovjeka. Ja sam jedini u mojoj obitelji s takvom nekom umjetničkom crtom.
Gdje se uopće vježbaju orgulje?
To je problem koji sam ja godinama rješavao. To je crkveni instrument i morate dogovarati mjesto gdje možete vježbati. To je dosta teško. Orgulje su kraljica instrumenata i za mene veličanstvene u svakom pogledu, od zvukovne nijanse do načina izražavanja. U Dubrovniku sam počeo svirati u Crkvi svetog Vlaha, a po dolasku u Zagrebu sam nastavio svirati u Crkvi Ranjenog Isusa. Tu sam bio nekoliko godina i potom prešao u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu gdje sam svirao 21 godinu. Od 2011. godine sviram u Zagrebačkoj katedrali, i tamo i vježbam. Tamo imam mogućnost vježbati u zatvorenom prostoru gdje nikog ne ometam, a za dodatno vježbanje imam i svoj kućni instrument.
Što vam obitelj govori o vašoj strasti?
Oni su me uvijek podržavali, iako možda nisu bili u potpunosti ‘u tome’. Financijski su pomagali moje cijelo školovanje. I zbog toga sam im beskrajno zahvalan.
Koliko često dođete do Grada?
Jednom godišnje nažalost. Previše je posla, a dolazim isključivo ljeti. Godišnji odmor koristim u pravilu u kolovozu. Nekad dođem na Festu ako stignem, ali ne mogu češće od toga.
Nedostaje li vam Dubrovnik?
Naravno. Ljeti pogotovo. Zima je turobna, ali ne mogu zamisliti ljetovanje bez dolaska u Dubrovnik. Nedostaje mi i šušur ljudi, i more. Svake godine otkrijem o Dubrovniku nešto što ranije nisam znao. Uvijek postavim neko pitanje koje pomalo istražujem. Ove godine sam istraživao našeg slikara Iva Dulčića kojem je 11. kolovoza bila 100. godišnjica rođenja. Obišao sam Lapadsku školu i vidio njegov mozaik ‘Sunce, izvor znanja’. Još uvijek stoji i podsjeća me na te davne dane, a bio sam i u staroj crkvi svetog Mihajla i vidio njegov mozaik ‘Posljednje večere’. Znam da je pokopan tamo, a ove godine sam konačno našao gdje mu je grob. Da stvar bude još bolja nekoliko metara dalje pokopan je i Ivo Vojnović. Lani sam se tako zainteresirao za vilu našeg kipara s Korčule, Petra Pallavicinija na Boninovu i saznao da je izradio reljefe na bivšoj zgradi SDK na Pilama. Prije dvije godine sam saznao da je na groblju Boninovo pokopana prva žena s ovih prostora koja je bila diplomirana arhitektica. Riječ je o Jelisaveti Načić koja je rođena u Beogradu, a umrla je u Dubrovniku, i njezin grob iz pijeteta obiđem svaki put kad sam u Gradu. Iznenađuje me da Dubrovčani ne mare za takve stvari, a svaki kamen ima neku svoju priču. Šteta je da mi ne znamo taj brend Dubrovnika bolje iskoristiti. Moram istaknuti i tko mi pomaže u mojim potragama, to je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji je jedna ‘putujuća enciklopedija’.
Otkad ste pošli u Zagreb do danas Grad se promijenio ‘naglavačke’. Koje su vama promjene zapele za oko?
Neke stvari su poboljšane, a za neke stvari za koje sam mislio da se može napraviti više nisu učinjene. Osjeća se stanovita inercija u gradu, živi se samo u tim ljetnim mjesecima i ništa više od toga. Smetaju me gužve u Gradu, doživio sam nedavno da kroz vrata od Pila nisam mogao proći 20 minuta. To se mora riješiti puno bolje od zatvaranja Grada, apsolutno sam protiv takve jedne krajnje restriktivne mjere. To se mora riješiti na drugačiji način. Tu je onda i pitanje čistoće Grada jer nekada su se gradske ulice prale noću, ne čini mi se kao da se to više radi. Smeće se strašno nakuplja, javne površine su neuređene, dosta toga je zaraslo u raslinje. Infrastruktura ne prati porast broja stanovnika, iznenadio me skupi parking u Gradu, a koliko čujem povećavat će se cijene još nekih usluga. Već sada imamo najskuplji javni prijevoz, ima dosta stvari koje definitivno treba mijenjati. S druge strane vidim da se prenosi važnost Dubrovnika s koljena na koljeno i to mi je drago vidjeti.
Vi ste kao liječnik bili na usavršavanju u brojnim zemljama, ali nikada niste otišli raditi izvan Hrvatske. Zašto?
Bio sam u SAD-u, Engleskoj, Francuskoj itd. , a kad sam prije nekoliko godina boravio u SAD-u prezentirao sam im i našu Domovinu, između ostalog i Dubrovnik. Većina njih za Hrvatsku uopće nisu čuli, a poneki su čuli za Grad. To me je jako iznenadilo.
Moram istaknuti kako gotovo nema nikakve razlike između razine medicinske usluge u Hrvatskoj i SAD-u . Koriste se isti resursi, ali medicina vani je puno bolje organizirana od medicine u Hrvatskoj. Tamo ne oskudijevaju s kadrom, ono što se kod nas radi prije podne kod njih se radi kontinuirano, u tri smjene. Sve drugo je isto kao u Hrvatskoj, osim što su im naravno plaće puno više nego kod nas. Naravno i zdravstvo im je osjetno skuplje. Kad sam bio u SAD-u znali su me pitati kako sam zadovoljan s plaćom, a nakon što sam im objasnio ustroj rada nasmijali su se i pozvali da dođem raditi u Ameriku. Rekli su mi da iznos koji ja kao liječnik specijalist dobijem za mjesec dana rada u Hrvatskoj, kod njih dobije medicinska sestra za tjedan dana rada u ‘šok sobi’.
Imao sam brojne ponude za rad u inozemstvu, ali nisam se odlučio za to. Nedavno mi je stigla ponuda iz UAE-a (Ujedinjenih Arapskih Emirata) da dođem raditi, ali bez obzira koliko primamljiva ponuda bila ja smatram kako naši liječnici ne bi smjeli odlaziti raditi u inozemstvo, osim u krajnjoj nuždi. Mislim da nitko od njih nije u takvoj situaciji. Treba razmotriti opće dobro, našim liječnicima je država platila školovanje i mislim da ne bi smjeli odlaziti vani. Rad u inozemstvu nije ‘med i mlijeko’, sve je to ‘dvosjekli mač’. U inozemstvu ste uvijek građanin drugog reda bez obzira koliko ste dobri i koliko se u svom poslu ističete.
Jedan od glavnih razloga zašto smo vas kontaktirali za ovaj razgovor je činjenica da vam ne promakne nitko tko se iz Dubrovnika nađe u KB Dubrava?
Velika većina ljudi dođe do mene, vjerojatno su čuli od nekog poznanika, a ja svakoga nastojim bar posjetiti u bolnici. Ne samo u KB Dubrava nego i u drugim bolnicama, ako me netko zamoli za nekoga iz Dubrovnika. Nekad je dovoljan telefonski poziv ili posjet. Većina ljudi dođe u KB Dubrava na operaciju srca ili velikih krvnih žila, a to su velike operacije. Mene onda ili upoznaju osobno, ili sam saznam za njih. S njima se upoznam, pogledam njihovu dokumentaciju i utješim ih koliko mogu. Ljudi su u takvim okolnostima uvijek u strahu, ja to poštujem i stavljam se u njihovu kožu jer znam što proživljavaju. Ishod tih operacija može biti i smrt, i to je strašna atmosfera koju treba na neki način ‘razvodniti’. To možete samo finim pristupom i razgovorom.
Kako vas ljudi dočekaju?
Obično mi kažu da su čuli za mene od nekoga. Smatram da je pomaganje bolesnim ljudima sastavni dio mog posla. Za bilo što što napravim nikad niti tražim niti očekujem neku vrstu nagrade jer mi je dovoljno znati da sam im pomogao. Godišnje to bude pedesetak ljudi iz Grada koji dođu u KB Dubrava, a uvijek nastojim otupiti njihov strah. Ugodno me iznenadi kad mi se naknadno jave, primjerice prošle godine nakon koncerta u Dubrovniku dočekao me je jedan gospodin s buketom cvijeća i vrlo lijepim pismom zahvale. Ima jedna zanimljiva anegdota. Kad su me ljudi nekoliko dana nakon operacije tražili po bolnici i naišli na mog kolegu i pitali za mene po prezimenu. Ali kako oni drugačije izgovaraju prezime Kristović, odgovorio im je da ‘takav ne radi ovdje’. To je bila jedna neobična situacija u svakom pogledu i za njih i za njega. U svakom slučaju, tko god iz Dubrovnika bude imao potrebu može mi se slobodno javiti, moj telefon je otvoren svima njima 24 sata.
Je li vam neki slučaj ostao posebno u sjećanju?
Za svakog me veže nešto, ali ako sve prođe kako treba, ‘slabije’ upamtite dotičnog pacijenta. U tom pogledu to je dobra stvar.
Osim što ste liječnik i orguljaš, čime se još bavite?
Obožavam putovati, to je moja velika strast. Dosta sam već proputovao. Nedavno sam bio u Toskani u Italiji, prije toga u Dubaiju i Abu Dhabiju. Posjetio sam i Kinu, SAD, u većini zemalja Europe, Skandinaviji… Ostaje mi još ‘osvojiti’ Australiju i Južnu Ameriku. Sa svakog od tih putovanja imam video zapise i fotografije, i u nekoliko sam navrata u knjižnicama u Zagrebu održao putopisna predavanja. Volim i strane jezike tako da se služim engleskim, njemačkim i talijanskim jezikom, ali nastojim na svakom putovanju naučiti par fraza jezika zemlje u koje idem. Kad sam bio u Turskoj na Bazaaru, cjenkao sam se na njihovom jeziku. Kad se tako postavite odmah ste im bliži i draži. Obožavam povijest, a nedavno sam krenuo i na tečaj plesa.
Nakon svih tih zemalja, da se selite gdje bi živjeli?
Ne znam. Sjevernoeuropske zemlje slove kao zemlje visokog standarda, ali bez obzira na to ljudi žive dosta otuđeno. Velika udaljenost se vidi u socijalnom kontaktu, duge su zime, malo je sunca… Sve to utječe na raspoloženje. Mi smo sasvim drugačiji, tako da ‘svugdje pođi, ali kući dođi’. Bez obzira na nedostatke Dubrovnika, ovo je najljepši grad na svijetu.