‘Nagrada Dubrovnika za životno djelo’ dodjeljuje se pojedincima, hrvatskim i stranim državljanima za iznimna postignuća važna za Grad Dubrovnik na raznim područjima djelovanja i stvaralaštva. Ove je godine Gradsko vijeće odlučilo uz Dan Grada dodijeliti dvije nagrade za životno djelo. Aljoši Nikoliću posthumno te umirovljenom dekanu američkog koledža RIT Croatia Donaldu W. Hudspethu koji će ovo vrijedno priznanje primiti na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uz Dan Grada Dubrovnika ovaj petak. Hudspeth je nominiran zbog razvoja percepcije Dubrovnika kao sveučilišnog grada, u Hrvatskoj i inozemstvu, te utjecaja na gospodarski i turistički razvoj Grada. Kroz svoj dugogodišnji mandat predsjednika i dekana RIT Croatia dao je veliki doprinos području obrazovanja te značajno doprinio razvoju i oblikovanju visokog obrazovanja u Hrvatskoj.
Je li vas nominacija iznenadila i kakav je osjećaj?
Umirovio sam se s pozicije dekana RIT Croatia 30. lipnja 2023., tako da je primanje ove nagrade Grada Dubrovnika bilo prekrasno iznenađenje i prekrasan način da zaokružim više od 25 godina rada na RIT Croatia. Najveću zahvalnost dugujem dubrovačkom Gradskom vijeću, posebno Marku Potrebici i Matu Frankoviću.
Podsjetite nas kada ste i kako došli u Dubrovnik? Poznajemo Vas kao dugogodišnjeg dekana američkog koledža. Sigurno nije bilo lako odseliti se od kuće tako daleko. Koliko je bilo teško donijeti tu odluku i koji je bio Vaš motiv?
U Dubrovnik sam prvi put došao u ljeto 1987. iz kanadskog Vancouvera kada me Đurđica Kolić, danas moja supruga, pozvala da posjetim njezin rodni grad. Tijekom tog putovanja bio sam duboko impresioniran Gradom i već tada sam pomislio da bi život u Dubrovniku mogao biti prekrasno životno iskustvo. Tijekom narednih ljetâ, Đurđica i ja smo često posjećivali Dubrovnik; 1991. godine smo se vjenčali, a ja sam postao dubrovački zet. Nastavili smo se vraćati u Grad svakog ljeta, čak i za vrijeme Domovinskog rata, a 1997. godine donijeli smo odluku, zajedno s naše dvije kćeri, Katiom i Stefanie, preseliti se u Hrvatsku i vidjeti kako bi bilo živjeti u Dubrovniku. Nakon dolaska u Dubrovnik doznao sam da Rochester Institute of Technology otvara kampus u Dubrovniku i obratio sam im se za rad tamo. Iako moje iskustvo nije bilo u akademskoj zajednici, mislio sam da bi moje profesionalno iskustvo u menadžmentu i financijama u kanadskoj bankarskoj industriji moglo biti korisno za sveučilište, s čime se složilo i vodstvo iz Rochestera, te sam počeo raditi za njih u kolovozu 1997. Nakon što sam dvije godine bio član vodstva koledža te predavač na studijskom programu iz područja turizma, u srpnju 1999. godine preuzimam poziciju predsjednika i dekana na kojoj ostajem do svog umirovljenja u lipnju 2023. Ukratko – mogu reći da me u Dubrovnik dovela ljubav, prvo ljubav prema Đurđici, a onda prema Dubrovniku.
Imali ste viziju Dubrovnika kao sveučilišnog grada u vrijeme kada se ta ideja mnogima činila kao utopija. Svi počeci su teški, pa sigurno ni Vaš početak ostvarenja te misije nije bio lak. Ali uspjeli ste. Jeste li zadovoljni američkim koledžom na kojem ste proveli godine i Dubrovnikom kao sveučilišnim gradom? I to u kontekstu stvarnosti i percepcije koju Europa i svijet imaju o nama?
Vizija Dubrovnika da postane sveučilišni grad bila je šira inicijativa, a RIT Croatia je bio veliki dio te vizije. Inicijatori ove vizije su bili prvi rektor Sveučilišta u Dubrovniku dr. sc. Mateo Milković, dubrovački gradonačelnici Vido Bogdanović i Dubravka Šuica, te naravno tadašnje ministarstvo zaduženo za obrazovanje uz podršku tadašnjih pomoćnika ministra – dr. sc. Nikole Ružinskog i dr. sc. Radovana Fuchsa.
RIT Croatia, koji je tada bio poznat kao American College of Management and Technology, svojim je osnivanjem bio itekako dokaz da Dubrovnik može postati međunarodni sveučilišni grad. Već od samog početka privukli smo studente ne samo iz cijele Hrvatske, već i iz cijelog svijeta. Imali smo veliku ulogu u ovoj inicijativi, na koju sam jako ponosan.
Naravno, uvijek može bolje. Što mislite da Dubrovnik još mora učiniti da se podigne na još višu razinu kao sveučilišni grad?
Kao što ste rekli, uvijek može bolje! Ta je izjava zapravo veliki dio moje osobne i profesionalne filozofije. Ostvareni su značajni pomaci u razvoju Dubrovnika kao sveučilišnog grada, posebice posljednjih godina otvaranjem studentskog doma u Dubrovniku. Ovo je bila ključna inicijativa za privlačenje stranih studenata na studij u Dubrovnik. Veći je izazov, međutim, dodati sve druge pogodnosti koje zahtijeva sveučilišni grad. Studente privlači studiranje u gradu koji ne samo da nudi visokokvalitetne studijske programe, već i adekvatan studentski život s raznim aktivnostima za njih. To uključuje studentski rad u lokalnim tvrtkama, odličan noćni život i brojne rekreativne aktivnosti tijekom cijele godine, a ne samo ljeti. Kako bi se vizija sveučilišnog grada u potpunosti ostvarila, potrebno je uložiti veće napore u razvoj spomenutih aktivnosti studentskog života uz, naravno, odgovarajuća sredstva. Također, više studijskih programa, ako ne i svi, koji se nude u Dubrovniku, morat će se izvoditi na engleskom jeziku.
Hrvatski obrazovni sustav stalno je na udaru kritika i stalno se radi na nekim reformama, no činjenica je da se one ne mogu provesti do kraja. Što nije dobro u hrvatskom obrazovnom sustavu? Tko i kako to može promijeniti?
Najveći pojedinačni izazov za hrvatski obrazovni sustav su demografski izazovi s kojima se zemlja suočava. Pojednostavljeno rečeno, svake godine sve je manje korisnika ponuđenih usluga obrazovanja u ovom kontekstu, a porezna osnovica za plaćanje tih usluga je također sve manja.
Kratkoročno, za poboljšanje kvalitete, bilo bi potrebno konsolidirati ponudu, na svim razinama, kako bi se stvorile uštede za financiranje potrebnih promjena i ulaganja u poboljšanje kvalitete. Očito je riječ o politički vrlo izazovnom koraku i vjerojatno je glavni razlog zašto se to još nije dogodilo.
Na hrvatskom tržištu visokog obrazovanja, do sredstva za financiranje može se doći i brže – primjerice kroz ponudu više studijskih programa na engleskom jeziku i to za međunarodne studente; uključujući naravno i marketing odnosno promociju tih programa. Uz to, potrebno je omogućiti aktivnosti studentskog života koje sam prethodno spomenuo, kao i olakšati vizni režim za studente da uđu u Hrvatsku radi studiranja.
Ovo je tek jedan od mogućih odgovora na ovo kompleksnu i izazovnu situaciju, no da bi se značajna promjena mogla dogoditi, potrebna je politička volja i potpora za donošenje ovih bolnih i teških odluka.
Svojim radom utjecali ste na gospodarski i turistički razvoj grada. Kako? I što biste savjetovali svima koji rade na tom razvoju?
Vjerujem da smo dali značajan pozitivan doprinos turističkom sektoru Dubrovnika, ali i Hrvatske i regije. Naši diplomanti, sa svojim stečenim znanjima, vještinama, načinom razmišljanja i mentalitetom lidera, dali su svoj doprinos u pokretanju promjena potrebnih da Hrvatska i Dubrovnik ostanu jedna od najboljih svjetskih turističkih destinacija. To je nešto na što su svi nastavnici i osoblje RIT Croatia iznimno ponosni.
S razvojne i strateške perspektive, turizam je doista jedinstveno područje o kojem svatko ima svoje mišljenje, a ponekad i samoproglašenu stručnost. Kao rezultat toga, ovakva razmišljanja i politika povezana s njima, otežavaju pokretanje potrebnih razvojnih promjena.
Moj savjet onima koji rade na strategijama razvoja turizma je da se aktivno i otvoreno angažiraju, prije svega, oko suradnje s ljudima koji trenutno rade u turističkoj industriji, zatim s onima koji rade u drugim gradovima u svijetu u kojima postoje inovativna i progresivna razvojna rješenja, kao i s akademskim institucijama koje provode kvalitetna primijenjena istraživanja u tom području.
Možete li reći da je svih ovih godina Dubrovnik postao Vaš drugi dom?
Zapravo mogu reći da je Dubrovnik postao moj dom. I dalje sam jako vezan za Kanadu, kao i za SAD, ali se u Dubrovniku i Hrvatskoj osjećam najugodnije i zato smo odlučili ostati ovdje i u mirovini. Naše dvije starije kćeri, Katia i Stefanie, kao i naša najmlađa kći Paulina, rođena u Dubrovniku, odrasle su u ovom Gradu, što ga još više čini mojim domom.
Foto: Ivan Pozniak