Don Tomislav Sikavica, trajni đakon Riječke nadbiskupije, u srpnju ove godine preuzeo je službu ekonoma Dubrovačke biskupije.
Nakon završetka studija Poslovne informatike i rada u struci, počeo se propitivati o općenitom smislu svog posla. Htio se više posvetiti Crkvi i služiti joj na drugi način. Za DuList je otvoreno progovorio o svojoj vjeri i poslanju, kao i novom životu u Dubrovniku njega i njegove obitelji.
Preuzeli ste službu ekonoma prije nešto više od dva mjeseca. Jeste li se navikli na novo radno mjesto, ali i na grad?
Za mene selidba iz Rijeke u Dubrovnik ne predstavlja velik šok jer su odnosi među ljudima zapravo jako slični. Jedino bih istaknuo velike gužve u ljetnim mjesecima koje su mi specifične i dosad neviđene. Odgovara mi južnjački mentalitet i klima. Inače, porijeklom sam iz južnih krajeva, tako da i to vjerojatno ima svoju ulogu. Što se tiče poslovnog okruženja, ovo radno mjesto za mene je jedan izazov. Općenito, sve novo u životu određen je izazov. No, moja je želja oduvijek bila služenje Crkvi, što za mene predstavlja ispunjenje, a sad i na poseban način, kroz brigu za ekonomiju, odnosno materijalna dobra. Prijavio sam se prošle godine na oglas za radno mjesto ekonoma Dubrovačke biskupije, što je zaista jedan novitet u Crkvi, i drago mi je što sam ovdje. Odlično sam prihvaćen. Svi svećenici koje sam susreo, izuzetno su pristupačni. Mogu reći kako se u Dubrovniku, već nakon dva i pol mjeseca, osjećam kao doma. Zahvalan sam riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću što mi je dao dopuštenje odlaska na služenje u drugu biskupiju. Bog dalje neka vodi gdje treba i gdje su potrebe Crkve.
Završili ste dva fakulteta, ekonomski fakultet i teološki u Rijeci.
Tako je. Poslovnu informatiku sam studirao nakon srednje škole jer sam volio kompjutere i njima sam se bavio od ranog djetinjstva. To mi je bio dječački san i izazov. Također, moj je otac imao građevinsku tvrtku te sam uz njega usvajao i tu vrstu znanja. Razvijao sam određene aplikacije i programe, ali sam radio i na terenu. Stekao sam veliko iskustvo zbog čega sam mislio kako će moj život ići upravo u tom smjeru. No, 2002. godine došao sam do prilike za promjenu posla. Tada sam se počeo propitivati o općenitom smislu mog kao i svakog drugog posla.
O čemu ste razmišljali?
Taj općeniti smisao za većinu ljudi predstavlja uvijek profit. Mene to nije ispunjavalo. I kroz studiranje na ekonomskom fakultetu uvijek sam se pitao čemu – stvaranje profita radi profita? Za mene to jednostavno nije predstavljalo konačni smisao. Dublje sam se propitivao i tražio odgovor na pitanje što Bog zapravo traži od mene. Uvijek sam kao kršćanin imao odnos s Bogom i svaku sam situaciju propitivao, odnosno pitao se kakvo značenje ima za mene. Zbog toga sam prekinuo dotadašnji posao i stavio se na raspolaganje nadbiskupu Devčiću koji je bio sretan što sam se javio kako bih služio Crkvi na jedan drugačiji način. Podupirao me u mom naumu studiranja teologije i služenju Crkvi kao đakona. Bio je potreban pristanak supruge. Ona je isto osjetila taj poziv kroz zajedničku molitvu te jedan jači i intenzivniji duhovni život u tih godinu dana. U to vrijeme nismo imali djece. Nakon studiranja, uslijedilo je zaređenje za trajnog đakona i veći angažman u crkvi, nego što bih mogao imati kao laik. I onda su djeca došla, nakon deset godina braka.
Kako na Vaš život utječe kombinacija dvaju fakulteta i koliko iskustva jednog pomažu u obnašanju drugog?
Za mene je to vrlo praktična kombinacija. Posao koji trenutno radim, radio sam prije petnaest godina, konkretno se radilo o vođenju tvrtke i ekonomskog poslovanja. Uopće mi nije bio problem vratiti se na to, ali mislim kako se posao ekonoma biskupije bolje provodi i ostvaruje uz teologiju. Naime, razumijevanje svećenika i Crkve kao hijerarhijske organizacije iznutra, jer sam i ja kao đakon dio klera, presudno je za donošenje novih ekonomskih odluka.
Šira javnost nerijetko ostane ‘začuđena’ terminom đakon, odnosno suodnosom služenja Crkvi u tom smislu i neobnašanja celibata. Možete li pojasniti što znači služenje u Vašem pozivu?
Ta začuđenost rezultat je naše zatvorenosti prema promjenama koje su se dogodile nakon Drugog vatikanskog sabora koji se održavao od 1962. do 1965. godine. Kako je Hrvatska bila u komunizmu u to vrijeme, postojala je rezerviranost prema većem angažmanu, ne samo laika, već i đakona, a ta služba ponovno je oživljena upravo nakon sabora. O tome se pričalo i pisalo na stručnoj razini, no nije imalo odjeka u javnosti. To je inače prvi stupanj svetoga reda, nakon čega ide svećeništvo ili prezbiterat, te biskupstvo ili episkopat. Također, na Saboru je ponovno uvedeno kako đakoni mogu biti oženjeni. Uz to moraju imati sedam do deset godina braka te moraju imati minimalno 35 godina života. Kao što sam i spomenuo, moraju imati suglasnost žene. Tako vjernika laika nakon molbe i formacije, njegov biskup može zarediti za trajnog đakona. Đakoni su prvi suradnici biskupu ili svećeniku. Niti ja nisam znao ove informacije na samom početku. Kad mi je 2003. godine jedna časna sestra rekla: ‘Pa ti bi mogao biti đakon’, rekao sam: ‘Kako, u braku sam…’. Kad sam se počeo informirati, pročitao sam kako postoje dva, tri đakona u Slavoniji, kako se za ređenje priprema njih sedam u Zagrebu. Na prijedlog nadbiskupa Devčića, prvo sam bio na probaciji kao aspirant, volonterski radio u Caritasu, a sve to kako bih vidio da li mi to odgovara te sam nakon toga upisao teologiju. I tako je sve krenulo…
Što je s vjernicima-laicima koji žele postati đakoni, a nisu oženjeni?
Nakon što vjernik-laik postane đakon, ne može se oženiti. Ako je netko neoženjen, a želi biti stalni đakon, no ne želi biti svećenik, to može postati već s 25 godina. Pojam službe đakona je služenje Crkvi na tri načina, kroz naviještanje, euharistiju i caritas. Naviještanje u Riječi, tiče se Svetoga pisma i propovijedanja. Zatim euharistijsko služenje koje uključuje pomaganje kod oltara te caritas što na latinskom znači ljubav – potpuno predanje za drugoga, što bi trebalo biti na prvom mjestu. Spomenut ću kako je isti slučaj u Pravoslavnoj crkvi gdje se sve bazira na tradiciji. Svećenik koji je oženjen, može se zarediti. Prema njihovim pravilima, tko želi biti paroh (župnik), a ne monah (redovnik), oženi se prije ređenja. Znaju kako se žele i potom zarediti, ali bitno je da njihova supruga zna u što ulazi. Slično, iz osobnog iskustva mogu reći kako osjećam da cijela moja obitelj živi moj kao i svoj poziv.
To je izrazito bitno. Što bi bilo da Vaša supruga nije dala suglasnost?
Kao vjernici, uvijek gledamo što Bog traži od nas. Ali Bog, ako ti daje nešto, daje uvijek potpuno. Ne može dati djelomično nešto. Vjerojatno je to tako trebalo biti. Jer da nije, dobiješ određen signal kako to nije za tebe i kreneš drugim putem.
Kad ste se zaredili, bili ste dvanaesti oženjeni đakon.
Istina. No brojka je sada veća. Trenutni broj je između 20 i 30 oženjenih đakona u Hrvatskoj, a najviše ih je u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Kao đakon, koje sakramente možete dijeliti, a koje ne? I zašto ih ne možete dijeliti?
Redovan djelitelj svih sakramenata je biskup te svećenik kojega biskup ovlasti. Đakon je redovni djelitelj u određenoj župi ako dobije ovlast (dekret) biskupa. U drugim slučajevima je izvanredni djelitelj po ovlasti župnika, tj. prezbitera u određenoj župnoj zajednici, ovisno o prilikama. Dakle, đakon može krstiti, dijeliti pričest na svetoj misi, ili u službi riječi: naviještati Evanđelje i propovijedati. Također đakon može vjenčati kao službenik Crkve, ukoliko nema svete mise. Ne mogu ispovijedati, ne mogu služiti svetu misu i ne mogu podijeliti bolesničko pomazanje. Sveta misa je pridržana svećenicima jer oni imaju svećeničku službu posvećivanja, a đakon ima osnovnu službu, a to je na grčkom diakonia – služenje.
Mogu li žene biti u đakonatu?
Ne mogu. Ministerijalne službe u Crkvi, koje zahtijevaju sveti red, pridržane su muškarcima, a to je propisano tradicijom koja je prisutna od Isusova vremena do sada. No tu se opet vraćamo na Mariju koja nije bila Isusov učenik, niti svećenik, no bila je prva i bitna u zajednici, kao i Marija Magdalena.
Jedno ste vrijeme predavali vjeronauk u školama. Kakav ste bili kao vjeroučitelj i što Vam je bilo glavno prenijeti učenicima?
Prvo sam predavao u srednjoj, a zatim u osnovnim školama. Osim predavanja, brinuo sam se također o računalima, sustavu… (smijeh). Svojim sam učenicima htio prenijeti život s Bogom. U Crkvi kao kršćani, posebno smo pozvani svaki dan živjeti s Bogom. Svaki tren života puno je ljepši s Bogom. Konačni smisao je u Bogu. Svoj život ne mogu zamisliti bez Crkve, osjećam i živim Crkvu. Pogotovo u posljednje vrijeme kada su brojni svjetski crkveni problemi medijski eksponirani, a zbog kojih se papa Franjo optužuje za zataškavanje…
Kako gledate na te probleme koji ‘pogađaju’ Crkvu u posljednje vrijeme?
Papa je istaknuo kako je to sramota za Crkvu. To boli. Ako si kršćanin i vjernik, osjećaš bol zbog nepravde koja je učinjena tim žrtvama. Crkva je kao tvoja obitelj i sve osjećaš kao da se tebi događa. No, to jest sramota i nitko se ne može tim ponositi, no nije nerješivo. Potrebno je pokušati sanirati probleme, doći do istine, ali i biti utjeha jednoj i drugoj strani. Treba sve raditi u zakonitim okvirima. Tko je radio propuste, njemu na dušu. No, kad nečije vlastito dijete napravi nešto strašno, tužan si i nesretan kao roditelj, ali ne prestaješ voljeti svoje dijete. Kad se radi o Crkvi, koju smatraš svojom, onda osudiš zločin, no žao ti je i jedne i druge strane. Isus je preljubnici rekao: ‘Idi i nemoj više griješiti’, a ljudima koji su je htjeli kamenovati: ‘Tko nema grijeha, neka prvi baci kamen’. Iz toga nas Crkva i danas uči: ‘Osuditi grijeh, a ne grešnika’. I naravno, iskreno se pokajati te koliko je moguće nadoknaditi štetu.
Biste li voljeli obnašati još neku dužnost u Dubrovačkoj Biskupiji osim dužnosti ekonoma?
To sve ovisi o biskupu. Postoje određeni planovi za služenje u nekoj župi. Zasad mi je ovdje i previše posla (smijeh). No, ono što mogu – bih, naravno. Možda kroz pola godine i godinu, ovisi kakva bude situacija. Inače, zadnjih sam osam godina radio civilni posao u školama i nekim crkvenim ustanovama, a također sam pomagao i služio župnoj zajednici propovijedajući nedjeljom. Nakon svete mise nosio sam pričest bolesnima i nemoćnima, predvodio kršćanske sprovode i pučke pobožnosti, pohodio i susretao obitelji o godišnjem blagoslovu…
Vaša se obitelj preselila s Vama. Kako su se snašli i kako im se sviđa život u Dubrovniku?
Zasad su zadovoljni i sretni te im se sviđa što su u Dubrovniku. Moja kći Rafaela i sin Samuel se trenutno pripremaju za školsku godinu. Živimo u povijesnoj jezgri, što je zaista specifično za nas. Kći se uvijek igrala s igračkama koje su uključivale princeze i dvorac, a sad joj je Grad kao dvorac što je za nju predivno. Nedostaju im prijatelji, ali snalaze se, što mi je jako bitno. Meni je primjerice velika promjena što sam prije svugdje išao autom, a sad mi zapravo i ne treba. Parkiram ga i ne vidim po pet dana (smijeh).