Svetac ovaj, Vlaho i mnogi drugi, borio se za zakon Božji sve do smrti, nije se bojao prijetnja bezbožnika, utemeljen bijaše na čvrstoj stijeni. I zato mu je zaglavni kamen, Krist, udijelio snagu da je mogao podnijeti sve muke i stradanja, poradi imena njegovoga svetoga.
Nalazeći se pred još jednom Festom sv. Vlaha, a ove godine je to 1053. put osjeća se potreba da se nešto napiše, rekne i drugima prenese. Pitajući se što napisati, čujem u sebi neki glas koji mi govori, neka tvoje pisanje ne bude za nekoga drugoga. Jednostavno razgovaraj sa sv. Vlahom i tako će tvoje pisanje biti između tebe i sveca koji ima svoj grad. Čujem, govori mu! Piši mu! Reci mu što vidiš, što čuješ, što osjećaš.
Što vidim?
Vidim, moj sv. Vlaho da je ovaj naš Grad, tvoj Grad, iz dana u dan sve sjajniji. Rekao bih sve ljepši, ako je ga uopće moguće više i uljepšavati. Obnavljaju se kuće, crkve i kapele, Sponza, krovovi zgrada. Novi krovovi, a stara kupa. Tako kažu neki treba biti, da ono Grad izgleda kao da je stariji od samoga sebe. Izgledat će izvornije, a fontane toču svježu, pitku vodu na usta svakog maskarona. Velika Onofrijeva je sva u svjetlu. I noću je, uz žubor vode i igre svjetla još sugestivnija. Mala fontana, premda manja, ipak u svojoj ljepotu, a sada nakon obnove i još više, privlači pažnju prolaznika i razigrane djece koja nakon igre ispred tvoje crkve, moj sv. Vlaho, otrču do nje i napiju se svježe vode. I tako nakon što se napiju, još su glasniji i razigraniji. Ulice su čiste za svaku pohvalu. Doduše, manje je sada čistača naše rase i vjere nego li prije. Sada su drukčiji ljudi koji vode brigu o čišćenju Grada. No, svejedno je on jednako čist kao da ga i naši čiste. I tebi je drago da tko god u Grad dođe, pohvali njegovu urednost.
Vidim ti moj sv. Vlaho u jutarnjim satima puno kamiona, kombija po ulicama koje su dovoljno široke. A tamo gdje i nisu dovoljno široke, neki manji kamioneti se provlače dostavljajući potrebnu spenzu. Ujutro mnogo je i nosača i dostavljača. Svi žure, trče. Vode utrku s vremenom u vremenu, jer se mora do nekih ura izići iz Grada i Grad prepustiti turistima, gostima.
Vidim ti svaki dan sve više i više gostiju u našem Gradu. Sve je puno gdje god da pogledam u onim ljetnim mjesecima. I promatrajući sve njih pitam ti se, a je li ti čuvaš i njih ili samo nas. Jesmo li ti svi jednaki pri srcu?
Oni, stranci, a mi ih gostima nazivamo, dolaze vidjeti i u tvom kamenom Gradu uživati, a mi ih želimo i nastojimo olakšati za koji euro. I da dođemo do eura, trpimo i njihovu razuzdanost, razgolićenost, njihove jezike koje se i sami trudimo govoriti, premda je sve više onih koje govore jezike da i ne znamo kojoj jezičnoj skupini pripadaju. A što ćeš, i oni su Božja stvorenja.
Vidim i one fine, uglađene, kulturne i željne znanja i spoznaje o našoj bogatoj i burnoj povijesti. Neke sve zanima, a neki, sačuvaj nas Bože. No, što ćeš. Gosti su. Mi se trudimo imati s njima strpljenja, ako i ti što ga imaš s nama.
Što čujem moj dragi sv. Vlaho?
Čujem Isusa Nazarećanina kako govori: ‘Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.’
Čujem da si čuo ove Isusove riječi i da si srcem i dušom vjerovao u istinitosti Kristova govora. Čujem da si bio hrabar u podnošenju muka zbog svoje vjere i vjernosti. Nisi ga izdao ni zanijekao. Duboko sam uvjeren da ga nisi zanijekao ne zato što bi se on tebe odrekao pred licem nebeskoga Oca, nego zato što si ga ljubio. I bio si karakteran te si bio spreman iz ljubavi i u ljubavi krv proliti. Spomen ti osta za mnoga stoljeća. Samo te mi u Gradu i šire častimo već evo 1053 ljeta.
Ali čujem i nešto što se tiče našega Grada. Reče mi župnik don Marin, da je u Gradu, nas koji stalno tu živimo, sve manje i manje.Čujem da ima ulica u Gradu u kojima živi tek podikoje starije čeljade. U nekim ulicama nema komu doći na blagoslov obitelji. Sve je u ovim zimskim mjesecima zatvoreno. Čeka se Uskrs, kako bi se sve otvorio za goste.
Čujem da bi se neki kvartovi Grada trebali uređivati, ali da je zapelo s papirima, projektima. Da se nema komu ni za što obnavljati. Sve je manje i radne snage.
Čujem da se uvodi red noćnoga života u Gradu.
Čujem kako se neki pitaju do kada će Grad moći podnijeti onoliku ljetnu gužvu.
Čujem da je sve više uvozne radne snage u kafićima, restoranima, trgovačkim centrima i drugdje, i to kako se kaže iz trećih, iliti istočnih zemalja. Trećih zemalja! Ma što to značilo? Kao da Isus nije umro za sve. I ne znam je li u njegovo, ili u tvoje vrijeme sv. Vlaho bilo ljudi iz prvih, drugih ili trećih svjetova, zemalja? Zar nismo svi braća i sestre? Ne pripada li ovaj planet svima nama? Ili možda ipak ima važnijih od važnih ili prvijih od prvih?
Čujem da je donesen i zakon o neradnoj nedjelji u našoj domovini. Ne znam što bih ti rekao na to. Neki ne bi pravili razliku među danima. Važno im je da se radi i profit ostvaruje i radnika dobro plati. Zar se radnika zakida na plaći? Staro pravilo Crkve je, plaća zarađena, a pošteno ne isplaćena, jest u nebo vapijući grijeh. To također znači da i radnik treba pošteno i savjesno odrađivati svoj posao, kako bi svoju plaću pošteno zaradio. Ima onih koji bi zbog kapitalizma čovjeka pretvorili u robota ili roba. Ali ima i onih koji su jedva dočekali da mogu nedjeljom biti sa svojom obitelji, prijateljima, sami sa sobom, a možda i s Bogom u crkvi, bilo tvojoj ili nekoj drugoj, dobri naš parče.
Što osjećam?
Osjećam da smo nerijetko komotni. Nismo spremni na žrtvu i požrtvovnost. Nekako nas je egoizam osvojio. Nismo spremni sebi uskratiti neku radost radi potreba dugih.
Osjećam da je borba za što veći dobitak. Svi se bore, pa ako treba i nekoga omesti, ne susprežemo se i ne libimo se. Važno je da ja imam i da je meni dobro.
Osjećam da imamo potrebu isticati sebe kao pojedinca, kao najpametnijega, najznanijega, najsposobnijega, najizvrsnijega…
Osjećam da smo otuđeni i da se otuđujemo sve više i više, kao da ona zlokobna korona još traje. Navezujemo se na virtualno, a gubimo se u stvarnome. Postajemo stranci jedni drugima. Čak i u obiteljima jedni druge ne doživljavamo i nemamo osjećaja jedni za druge.
Osjećam da svi žurimo, a istodobno svugdje kasnimo.
Osjećam da nemamo vremena jedni za druge, ni za sebe ni za Boga, a istodobno nas ubija dosada i ne znamo što ćemo sa sobom.
Osjećam da nam je duhovno sve dalje i dalje i kao da se i mi svećenici ne snalazimo u svim novonastalim okolnostima. Nove tehnologije stižu i prestižu nas. Tko to više može pratiti?
Osjećam da se vama mučenicima i svjedocima vjere divimo, a sami nismo u stanju podnijeti malo muke i trpljenja. Želimo, sve, sada, ovdje i odmah!
Osjećam da nas i razno razne prirodne katastrofe i nevolje zadese. I kada sve to nadođe, ja pomislim, ma ništa od toga. Sv. Vlaho, uz pomoć sv. Silvana, sv. Lucije i sv. Emigidija je tu. Kada se oni ujedine u svojoj svetosti i moći, tko nam što od zemaljskoga može nauditi.
Oni nas pred Bogom zagovaraju da Dubrovnik ne doživi onu katastrofu iz 1667. ili iz 1979. godine.
A što je tebe zapravo zadesilo te si glavom platio? Velika te ‘nesreća, potres’ zadesiše.
Vjera! Vjernost. I ti si poput mnogih ljudi prvih godina, desetljeća pa i stoljeća kršćanstva platio glavom. Nije samo ona odrubljena, onako na brzinu. Ne, prije toga trebalo je čuti jauke, odgovoriti na bezbrojna pitanja, i za svaki odgovor koji se mučitelju nije svidio dobiti koji udarac, šamar ili bič preko golih leđa. I drugi načini mučenja su bili prisutni. Neki su nam znani, a mnogi neznani. Grebenovi bijahu jedno od mnogih oruđa za mučenje. Čovjek je gori od bilo koje zvijeri. Zvijer zvijerima nazivamo, a zvijer, zvijer ne muči, kao što čovjek čovjeka muči.
Tebi su kožu željeznim češljem derali. Ne vjerujem da nisi jaukao. Zube si stiskao, ali svejedno je bol pobijedila snagu da ne dadneš gusta okrutnom i bešćutnom zlostavljaču. Što si jače jaukao, to se on više radovao. Zlo se raduje stradanju nevinih i pravednih. No, zlo nikada u konačnici ne pobjedi. Ono je uvijek pobijeđeno dobrim. Isplati se biti dobar.
Tebe su, dragi mučeniče Vlaho pogrđivali zbog imena Kristova. Blago tebi i tolikima poput tebe, od ranih kršćanskih dana pa do danas, kao što su Silvan, Stepinac, Bulešić, Drinske mučenice, Glasnović-Kodić, Muzić, Palić i toliki drugi, jer Duh Božji u vama počiva.
Svetac ovaj, Vlaho i mnogi drugi, borio se za zakon Božji sve do smrti, nije se bojao prijetnja bezbožnika, utemeljen bijaše na čvrstoj stijeni. I zato mu je zaglavni kamen, Krist, udijelio snagu da je mogao podnijeti sve muke i stradanja, poradi imena njegovoga svetoga.
I na kraju. Nakon moga govorenja tebi, a nešto i o tebi zaštitniče naš, nadam se da ćeš i ti za mene imati poruku. Ako ne ovako glasno i pred drugima, onda barem u snu ili u znaku. Oprosti mi ako sam malo pretjerao i bio ti dug. Vjeruj mi iz srca sam ti sve ovo rekao, i tebi za utjehu, još je puno toga u njemu ostalo. Prišapnut ću ti to povremeno, onako usputno. I još nešto. Ne mogu a da ti ne reknem kako se već stoljećima kliče. Živio sveti Vlaho.