Bio je izvanredan osjećaj postići tako velik uspjeh. Ispisali smo povijest za hrvatsku košarku. Jako sam ponosan što su me Dubrovčani i Mokošani pratili kroz cijelo prvenstvo.
Stalno su mi stizale poruke podrške. Srebrna medalja je potpuno zaslužena, rezultat je krvničkog rada kroz mjesec i pol dana – ističe u razgovoru za DuList 20-godišnji Mokošanin Domagoj Proleta, koji je na nedavnom Europskom prvenstvu za igrače do 20 godina u njemačkom Chemnitzu s hrvatskom košarkaškom reprezentacijom osvojio srebrnu medalju. Mnoge je u Hrvatskoj taj rezultat iznenadio, ali kako ističe Domagoj, momčad je bila satkana od prijatelja, koji se druže svakog ljeta.
— Od početka natjecanja na Europskom prvenstvu nismo sumnjali u sebe. Ova generacija je bila složna i prijašnjih godina. Mi se družimo već godinama, svako ljeto smo zajedno. Trud se morao jednom isplatiti. Isplatio se u posljednjoj mlađoj kategoriji, do 20 godina, gdje nam se sve vratilo. Zanimljivo je da se tijekom čitavog turnira nije istaknuo nijedan pojedinac, niti se itko htio isticati. Nismo mi forsirali taj momčadski duh, on se prirodno stvorio. Ujedinili smo se i ostvarili sjajan rezultat. Evo, imamo primjer kad smo se pripremali za Europsko prvenstvo. Bili smo u Slavoniji, u malom mjestu pored Požege zvanom Velika. Pitali nas Crnogorci: ‘Pa što vi ovdje radite?’ Jer tamo nema ničega osim sobe, dvorane i šume oko tebe. Ništa drugo. Čudili su nam se kako smo mogli funkcionirati u takvim uvjetima dva tjedna, dok su oni svoje pripreme proveli na moru, u hotelu uz more. A mi smo dva tjedna krvnički radili između četiri zida.
Kako je izgledao turnir?
Dosta suvereno ste došli do finala? Imali smo jako tešku skupinu. Igrali smo protiv velikih zemalja: Francuske, Španjolske i Ukrajine. Svaka od tih reprezentacija specifična je po načinu igre. Ali mi smo protiv svih naših suparnika imali istu filozofiju: igrati agresivno te sportskim žargonom rečeno – svakoga prebiti. To nam je uspijevalo sve do finala, gdje smo došli do ekipe Izraela. Oni igraju sličnu košarku kao i mi. Međutim, mi smo se do finala istrošili psihički i fizički. Nismo imali moć za posljednji korak, da izguramo još to finale. Ma svakako smo ponosni na ovo što smo postigli.
Kako si se uopće našao u košarci?
Za sve je ‘kriv’ moj četiri godine stariji brat Marko, koji je moj idol. Njemu sam najzahvalniji, on me usmjerio. Zbog njega danas igram košarku. Ma da je on pošao u jedrenje, ja bih za njim. On je također prošao kroz sve mlađe kategorije hrvatske reprezentacije, a na Europskom prvenstvu do 18 godina 2012. godine u Litvi osvojio je zlatnu medalju. Igrao je u Ciboni i Španjolskoj, a nedavno je potpisao za prvoligaša Osijek.
Do 2013. godine nosio si dres KK Dubrovnika. Imao si četrnaest godina kad si prešao u Real Madrid, a tamo si nastupao s Lukom Dončićem, danas igračem Dallasa u NBA ligi.
Bilo je veliko iskustvo igrati za najbolji klub u Europi. Baš velika škola u životu. Puno sam naučio o košarci. Luka i ja zajedno smo odrasli, najbolji smo prijatelji. Tri smo krizne godine živjeli u istoj sobi, dijelili iste emocije, plača i smijeha. Čujemo se redovito, svako drugi dan. Čujemo se nakon svake utakmice, razglabamo o igri, dajemo jedan drugom savjete. Želim mu svu sreću u nBa karijeri. Uopće ne sumnjam u njega i neće mi biti problem ustajati se u kasne večernje sate kako bih ga pratio u televizijskom prijenosu. Jedva čekam vidjeti ga za nekoliko dana u Šibeniku.
Koji su planovi za iduću sezonu?
U protekloj sezoni nastupao si za KK Zagreb. Zasad mi je samo na pameti trening. Nastavljam trenirati svaki dan, u školskoj dvorani u Mokošici, s bratom. Trebam promisliti što i kako u idućoj sezoni. Moram pametno izabrati klub. Mladom su igraču najvažnije minute na parketu, da se kali i skuplja iskustvo. Takav sam savjet dobio i od trenera. To mi je glavni cilj kad budem tražio iduću destinaciju. Još nisam siguran hoće li to biti u Hrvatskoj ili inozemstvu.
NBA Liga?
NBA je san. Zapravo, prvi san je igrati Euroligu, a potom NBA. Naravno, treba svakako ići korak po korak. Ne treba raditi dramu oko toga ili trčati pred rudu. Iz godine u godinu, raditi svaki dan. Treba živjeti svoje snove. Nemam straha za svoju budućnost. Taj se strah otkloni u dvorani, kad radiš naporno. Onda će se sve isplatiti.