Sjećam se kada mi je još prije onog vala odlazaka u Irsku i ostale europske zemlje poznanik, barmen, rekao kako mu je dosta više i kako ide ća. Ima od toga preko desetljeće. Nije mi bilo jasno ni čega mu je dosta ni zašto ide ća, dok mi nije obrazložio.
—Završio sam ovu školu, govorim tri jezika, znam posao i ja sam manje plaćen nego ovi što su došli sa strane raditi. A ja uza sav svoj posao još ubijem Boga u sebi dok ih naučim praviti kavu, natočiti pivu, o koktelima da ne pričam, to ih naučiti je nemoguća misija. Čak nisam manje plaćen za isti posao, nego duplo veći, jer s obzirom da su spori i praktički vrlo malo znaju ja potežem i za njih – objasnio mi je, ali meni i dalje nije bilo jasno kako je manje plaćen pa sam ga, logično, pitala.
—Što kako? Ja imam plaću od koje plaćam podstanarstvo, režije, hranu. Oni imaju plaću, plaćeno podstanarstvo i režije plus hranu, pa ti računaj! – pojasnio je i tada sam shvatila.
Stalni sezonci
Upravo kroz to neko razdoblje kvaliteta usluge u našoj ugostiteljsko-turističkoj branši je, generalno gledajući, znatno opala. Tim više što se ljudima teško davao stalan posao i forsiralo se da budu tzv. stalni sezonci. To je odgovaralo Slavoncima, ljudima iz Bosne i Hercegovine, naravno, zbog činjenice da su sa zarađenim novcima doma mogli vrlo pristojno živjeti cijelu zimu.
Dubrovačkim radnicima taj model nije baš bio bajan. Kako zbog gore navedenog razloga tako i činjenice da je Dubrovnik jednostavno znatno skuplji grad za život. Pa su ili odlazili iz branše ili pak iz Grada i države, kao mladić s početka teksta. Jednom riječju našim se ljudima dogodila DISKRIMINACIJA. Možda je se nekima činiti da pretjerujem, da je diskriminacija za navedeno preteška riječ. I ona jest teška, jer je na koncu i pravo zabranjuje i kažnjava. Međutim kategorički stojim iza navedene tvrdnje jer ovakav tretman nesumnjivo potpada pod zakonski opis diskriminacije.
Temeljem prebivališta
Naime, jednakost je najviša vrednota našeg ustavnog poretka. Ona biva narušena uslijed diskriminatornog ponašanja po bilo kojoj osnovi. Diskriminacija je postupanje koje stavlja osobu u nepovoljan položaj, bez objektivnog razloga. Diskriminacija se zapravo događa kada se vještine, sposobnosti i okolnosti osobe ne procjenjuju pojedinačno, već se stvaranju negativni stavovi i /ili stereotipne pretpostavke na temelju osobnih karakteristika. Diskriminacija, logično, rezultira uskraćivanjem drugih ljudskih prava.
E sad kada se temeljem navedenog pojašnjenja diskriminacije vratimo na temu zaključujemo slijedeće; manjim davanjima za jednaki posao nesumnjivo se osobe koje žive u Dubrovniku i okolici u odnosu na, nekoć Slavonce, Bosance, danas Filipince, Nepalce… stavljaju u nepovoljan položaj. Jer ako ni jedan ni drugi nemaju riješeno stambeno pitanje nema logike da se jednome to riješi, a drugome ne. Ovaj kojemu nije riješeno diskriminiran je. I to po osnovi prebivališta.
Ono što može zbuniti je činjenica da ni Ustav ni konvencije ni zakoni ne navode eksplicitno mjesto prebivališta kao moguću osnovu diskriminacije pa je onda ni ne promatramo kroz tu prizmu. Međutim, većina ovih pravno obvezujućih dokumenata nabrajanje ‘…temeljem dobi, spola, seksualne orijentacije…’ ne završava točkom, već ‘i po ostalim osnovama’.
Dakle, nigdje nije isključena mogućnost da netko bude diskriminiran i temeljem mjesta prebivališta. I to se događalo i dalje se događa. Okolnosti se ne procjenjuju pojedinačno pa se ne pravi razlika između onoga tko ima svoj stan u Dubrovniku i onoga koji živi s roditeljima ili pak u podstanarstvu.
Odavno je stvoren stereotip da se u Dubrovniku super živi, svi imaju apartmane i na koncu da mladi ljudi neće nigdje ići te ih nema ni potrebe posebnim uvjetima privlačiti. Ta se pretpostavka ipak pokazala netočnom, jer su mladi ljudi počeli odlaziti kako sam već spomenula iz branše i iz Grada, pa se poslovna politika promijenila, ublažila, ali i dalje je diskriminacija prisutna. Ona bi u potpunosti bila iskorijenjena kada bi svakom radniku odavde bili ponuđeni jednaki uvjeti kao onima koji dolaze tu na rad. Dakle, smještaj, ako se nudi hrana onda i to i ostalo.
Spomenula sam da svako diskriminatorno postupanje za sobom povlači kršenje ostalih ljudskih prava. U ovom slučaju primarno: pravo biti jednako plaćen za isti rad i posljedično pravo na pristojan životni standard. Stvari jesu krenule na bolje, ali ne zbog osviještenosti poslodavaca o diskriminaciji već potrebi da se privuče domaća radna snaga iz čisto poslovno uvjetovanih pobuda. Ipak još uvijek to nije – to. I ne samo da bi bilo dobro i poželjno već je to i zakonska obveza, da se radnici u uvjetima i pravima izjednače.