Gospar Goran Tomaši je Volonter godine – odlučeno je tako proteklog tjedna kad je Udruga Bonsai održala svoju svečanu godišnju volontersku proslavu u Saloči od zrcala.
Tomašiju je nagradu uručila zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić, a razlog odličnog odabira je činjenica kako gospar Goran u Društvu naša djeca Dubrovnik volontira preko dvadeset godina! Lijepa nagrada i lijep motiv za nju bili su dovoljni razlozi za razgovor za ovaj broj DuLista kako bismo na plemenit način zaokružili godinu koja polako izmiče. Goran Tomaši profesor je tjelesne i zdravstvene kulture i trenutno radi u školi s posebnim programom pri oš Marina Držića. U Dubrovniku je već tridesetak godina…
– Radim s djecom s posebnim potrebama, a volontiranje mi je, iskreno, i punjenje i nadopunjavanje baterija. Na prijedlog Društva ‘Naša djeca’ Udruga volontera Bonsai dala mi je ovo lijepo priznanje kojeg mogu nazvati krunom mog volonterskog rada. Moje volontiranje traje više od 20 godina, točnije od devedesetih, a mnogi će se mladi prisjetiti akcije ‘Mir bez pucanja’ i sličnih događaja koje smo organizirali. Tu sam zapravo počeo volontirati – kaže Tomaši kojemu je nagrada prije svega poticaj za još više i dalje.
– Zaista, ovo nije nagrada za jednu, 2017. godinu, osjećam ju kao nagradu za cijeli svoj volonterski vijek, svo ovo razdoblje u kojem sam volontirao u Društvu ‘Naša djeca’. Ovo nije moja prva nagrada, dobivao sam priznanja unutar Društva, no svakako mi je jako draga i da, ona je nagrada za cijelo Društvo, ne samo za mene. Volio bih zahvaliti Društvu, izvršnom odboru i svima ostalima koji su me predložili za priznanje, a isto tako ponavljam – to nije samo moja nagrada, već svih nas iz Društva. Bez njih to ne bi išlo – napominje nam dalje.
Iskustvom stječem spoznaje
Ističe kako je u poslu profesora tjelesne i zdravstvene kulture važna spontanost i opuštenost, no kako iza toga stoji jedna velika priprema. Zanimalo nas je kako uspostavlja odnos, komunikaciju s djecom s posebnim potrebama, o kojima govori s posebnom nježnošću i pažnjom.
– Komunikacija nije toliko verbalna jer dosta njih uopće ne govori, no mi smo se upoznali na neki naš poseban način. Kroz iskustvo znam koje su njihove potrebe i teško je njima ‘izmjeriti’ motoričke ili neke druge sposobnosti, bar što se tiče struke. Tako jedino iskustvom stječem neke spoznaje koliko mogu i koliko trebaju. Teško je jer im je koncentracija jako slaba i kratkotrajna i tu je dosta prekida u radu, no zato su i male grupe. No, posebni su, imaju spontanost koju pokazuju prema svima, nema tu, grubo rečeno, ‘muljanja’, iskreno pokazuju ono što zaista osjećaju, od raspoloženja do posebnih emocija. Iskustvom se stekne uvid u njihove sposobnosti i ponašanje, bez obzira što nisam defektolog – ističe Tomaši, a sadržaji koje im nudi su najčešće kineziterapija ukoliko dozvole fizički kontakt. Prilagođava im se 100 posto, a sve je, kaže, stvar rutine. U školi je ukupno 35 djece, no grupe su male, nekad čak jedan na jedan, nekad dvoje, troje, maksimalno 4 u grupi, po programu prilagođenom njihovim potrebama. Strpljenje i pažnja – zaokružuje gospar Tomaši. Vraćamo se na ‘razlog’ nagrade – volontiranje u Društvu ‘Naša djeca’, jako aktivnom devedesetih godina čega će se današnji odrasli ljudi s obiteljima, a nekad ‘klinci iz grada’, itekako sjećati.
– U Društvu ‘Naša djeca’ bilo je tada, devedesetih, dosta mladih ljudi uglavnom prosvjetne struke. Kolegice su se angažirale od prvih dana u Društvu, za vrijeme i nakon Domovinskog rata, no sad se malo to – osulo. Samo su stariji ili najuporniji ostali, ali to je prirodni tijek stvari, koji dovodi do osipanja i imali smo, recimo to tako, krizu s ljudstvom. Pa se tu i tamo netko priključi, pa bude u redu i opet padne i tako u krug. No, kako je u Društvu? Vrlo, vrlo jedna prijateljska, domaćinska atmosfera. Da se dogovoriti o svemu, ima konstruktivnih kritika, no sve s ciljem uspijeha u nekom programu ili akciji. Sve akcije koje imamo su pomno pripremane i kad se radi s djecom, tu nema mjesta improvizaciji – ističe Tomaši, ističući kako ‘dijete odlično osjeti svaku nespremljenost onog tko radi s njime’.
Volontiranje i posao
Nema ‘najdraže’ akcije, ističe, a priznaje kako je više za teren i rad nego za pričanje…
– Sve akcije u kojima najaktivnije sudjelujem su mi jednostavno – najdraže, dakako najviše one u sklopu moje struke. U Društvu ne radim baš penganje jaja, nego logično više sport, sportske igre i neke elementarne igre s loptom i slično, upravo one koje smo unatrag dosta godina sprovodili na Lokrumu. To su akcije poput Dan igara, Majčin dan, Dan obitelji na Babinom kuku… Potom su tu druge aktivnosti koje nisu baš fizičke, poput Velikog plesa malih maškara. To je ono glavno što mi imamo, a što se tiče moje struke – ističe. Ostavili smo i jedno pitanje za kraj… Često se ljudi opravdavaju kako ne mogu volontirati radi posla. Kako on to iskombinira, pitamo?
– Sve se može iskombinirati. Bilo je trenutaka kada bih sam sebi rekao: ‘Ma što će meni ovo?’ No, čovjek treba neki odmor, relaksaciju od posla, zato je volontiranje važno! Kad se ‘umorim’ od volontiranja, djeca, roditelji zovu gdje sam i nekako mi počne nedostajati, pa se brzo vratim. Reakcije i pohvale roditelja znači da se dobro radi i onda je to punjenje baterija, razlog i motiv za dalje. Djeca se trebaju sve više uključivati, danas su djeca sve manje aktivna, neka istraživanja ističu i da su pretila, a to je sve radi već dobro poznatih razloga – novih tehnologija. Djeca ne razgovaraju naglas međusobno nego jedni drugima šalju poruke iako sjede jedno do drugog. Zato je jedna od najznačajnijih komponenti Društva socijalizacija, druženje, aktivnosti. To je putokaz za djecu kojim ćemo dalje stremiti – zaključuje ovaj simpatični profesor koji je cijeli svoj radni i volonterski vijek posvetio kvaliteti života djece.
NAŠI VOLONTERI Ponos Dubrovnika
Osim gospara Tomašija, tu je i niz naših vrijednih volontera. U kategoriji koordinator volontera dobitnik je Tomo Sjekavica, a organizator volontiranja 2017. godine je Informatički klub Futura koji je toliko visokokvalitetnih edukacija, natjecanja i susreta organiziralo da bi im formalne obrazovne ustanove mogle s pravom pozavidjeti. U području poseban doprinos razvoju volonterstva, Hotel Hilton Imperial Dubrovnik je za svoj volonterski angažman u Centru za rehabilitaciju Josipovac koji je dio deset godina aktivnog programa Blue Energy. Ovo je dobar primjer kako sve češće i u poslovnom sektoru, korporativno volontiranje se prepoznaje kao važan dio društveno odgovornog poslovanja. Uz nagrade i zahvale prisutni su imali priliku doznati nešto više i o volonterskom programu podrške žrtvama i svjedocima kojeg provodi udruga DEŠA, a glazbeni doprinos proslavi tu večer dao je Vedran Mezei, a voditeljica događanja bila je Suzi Sokol.
MNJ