Koliko priznat i uspješan, toliko samozatajan i skroman, dubrovački montažer, ujedno i profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Vladimir Gojun, nagrađen je Zlatnom arenom koja je hrvatski ekvivalent Oscaru. Naime, to je najviša strukovna nagrada koju filmski djelatnik u Hrvatskoj može osvojiti. Dodjeljuje se od 1955. godine u raznim kategorijama: za najbolji film, za režiju, za glumu (glavna i sporedna uloga), za kameru, montažu, glazbu, scenarij… Gojun je osvojio za montažu filma ‘Dobre djevojke’. Bio je to povod za razgovor s našim Vladom koji za slavlje baš i nije imao vremena, jer trenutno radi na čak tri nova projekta.
Hrvatski Oscar u Vašim je rukama. Kad ste uopće saznali da ste nominirani? Kakav je bio osjećaj samo saznanje o nominaciji i u konačnici postati dobitnikom Zlatne arene?
Javljeno mi je malo ranije tog dana, ali sam bio u nevjerici. Zaista sam bio iznenađen jer nisam očekivao nagradu. Tu večer nisam ni trebao prisustvovati dodjeli jer smo supruga i ja imali ulaznice za predstavu naših prijatelja koja se izvodila na Brijunima. Međutim, morali smo otkazati i ostati u Puli.
Koliko Vam uopće znače nagrade, priznanja?
S obzirom na to da mi je ovo prva Zlatna arena u mojih 17 godina dolaska na Pulski filmski festival, kao autor moram priznati da sam postao indiferentan na te dodjele jer se nerijetko jednostavno neke stvari ne poklope. Žiri dodjeli nagradu nekome za koga procijene da je bolji u tom trenutku i to je to.
Meni je uvijek drago za sve kolegice i kolege koji dobiju ova priznanja, na mnoge budem ponosan jer su ponekad neki od njih čak bili i moji studenti. Pritom, ovo nije natjecanje, bit filma i umjetnosti nije borba za bolju poziciju. Priznanja su važna, kao i ovo jer vam je drago da struka prepoznaje kvalitetu vašeg rada. Za mene osjećaj je lijep, drago mi je da sam priznat od strane naše filmske zajednice, ali svejedno sljedeći dan odlazim u montažu raditi na novim projektima.
Recite nam više o filmu za koji ste nagrađeni i svom pristupu radu na njemu i uopće svome poslu?
Film ‘Little trouble girls’ (Dobre djevojke) je na prvi pogled tipični ‘coming-of-age’ film o sazrijevanju jedne teenagerice, međutim već od početka gledatelju postaje jasno da svojim nekonvencionalnim pristupom postaje nešto više od toga. U filmu pratimo 16-godišnju Luciju koja je članica djevojačkog zbora svoje katoličke škole koja se bori pronaći svoj ‘glas’, svoje mjesto u svijetu dok se s njezinim odrastanjem javljaju seksualne napetosti i sumnje. Istovremeno, kroz film je redateljica Urška Djukić htjela na neki način dati fizički i metaforički prostor ženskim glasovima koji su kroz povijest tako često bili ušutkani.
Rad na ovom filmu je bilo jedno od ljepših iskustava do sada. Osim toga i predivnog filma donijelo je i dublje prijateljstvo i kreativno povezivanje s glavnim ko-autorima filma. Takve stvari se ne dogode često, međutim možda su i najvrjednije što ostane iz tih procesa. Dok smo montirali film, Urška i ja smo mnogo eksperimentirali s formom tražeći jedinstven i najprikladniji rukopis, pritom pazeći da ne narušimo dramaturgiju i razvoj likova. Moram priznati da sam dobio veliki prostor za kreaciju, a najveći razlog tome je međusobno povjerenje koje smo imali.
Svakim projektom težiš ovakvoj suradnji. Najčešće se to ostvari, ali isto tako neke suradnje budu posebnije i duže ih pamtiš i njeguješ u svom poslu.
Na čemu sada radite ili ćete u skorije vrijeme raditi? Kad ste zadnji put bili u Gradu? Kada planirate opet doći doma kako ovdje nas vrhunski montažer ‘puni baterije’?
Ovo ljeto sam zauzet jednim makedonskim dugometražnim filmom koji sam tek počeo montirati. Ime mu je ‘Čovjek protiv jata’ i debitantski je igrani film redateljice Tamare Kotevske koja se proslavila svjetski uspješnim dokumentarnim filmom ‘Medena zemlja’ (Honeyland) za koji je bila nominirana i za Oscara.
Također, radim i na dva dokumentarna filma trenutno. Novi film Damira Markovine čiji je radni naslov ‘Živjećemo zajedno’, hibridni prikaz biografije njegove obitelji i posljedica rata koje su ostavile na njih te film mlade makedonske umjetnice Elene Chemerske imena ‘Očevina – spomenik slobodi’. To je jedan divan intimni film o darovitoj obitelji same redateljice i tragediji koja ih je zadesila. Kroz film taj gubitak ona pokušava prevladati obnovom jednog vrlo važnog spomenika iznad grada Kočani a koji je izgradio i postavio njen otac Gligor Chemerski, jedan od najvećih i najvažnijih makedonskih umjetnika.
U Grad dolazim koliko mi posao dozvoljava i obaveze na Akademiji dramske umjetnosti. Nažalost to nije često, ali se trudim barem dva-tri puta godišnje doći posjetiti roditelje, sestrinu obitelj i nećaka. U tim prigodama baterije uglavnom punim na način da se isključim od svih poslova, zimi i u proljeće šetnjama, ljeti kupanjem, uglavnom vrlo konvencionalnim aktivnostima.
Foto:Privatna arhiva