Naša sugrađanka Vesna Miović dobitnica je prestižne nagrade za životno djelo u znanosti, koja nosi ime po Franu Buliću. Priznanje joj je uručeno u Splitu, povodom 82. rođendana Slobodne Dalmacije, u sklopu svečanosti kojom je odana počast istaknutim pojedincima za njihov dugogodišnji doprinos hrvatskom društvu.
Dubrovačka znanstvenica, specijalizirana za odnose Dubrovačke Republike s Osmanskim Carstvom te povijest dubrovačkih Židova, tijekom zavidne karijere objavila je 13 knjiga i oko 60 znanstvenih radova, s aktivnim sudjelovanjem u brojnim domaćim i međunarodnim projektima. Ova nagrada predstavlja krunu njezina predanog i utjecajnog istraživačkog djelovanja, ostavljajući dubok trag u razumijevanju povijesti Dubrovnika i njegove šire regije, te smo je iskoristili kao povod za razgovor.
Dojmovi se zasigurno još uvijek sliježu. Podijelite ih s nama! Koliko Vam znači ovo zaista golemo, a naravno itekako zasluženo, priznanje?
Iskreno, ova nagrada s imenom Frane Bulića mi jako puno znači i smatram je ozbiljnim priznanjem mojega rada. Stvarno sam radosna i želim istaknuti da su na taj osjećaj jako utjecale reakcije moje obitelji, prijatelja, kolega, sugrađana. Njihove reakcije su jednako važna potvrda mojem radu. Svima od srca zahvaljujem!
Nagrada Vam je, istaknuli ste, došla u pravom trenutku; pred mirovinu, kada podvlačite crtu i pitate se što ste napravili u svom dosadašnjem radu. Kad ste podvukli crtu do kojeg ste zaključka i, još važnije, osjećaja, došli?
Nadam se da ću mirovinu uspjeti “zaskočiti“ i ostati u Zavodu još koju godinu. Ali bez obzira na to, ostaje činjenica da je rok za mirovinu prelomni trenutak zbog kojega se podvlači crta i preispituje rad. Dakle, na samom početku karijere bilo je puno tužnih trenutaka dok sam u arhivu nemoćno gledala u osmanske i druge spise i pitala se hoću li ih ikad moći pročitati. Svi to na početku prolaze i svi, ako žele i ako su dovoljno tvrdoglavi, vrlo brzo uspiju. Rekla bih da kasnije sve teče samo od sebe. Jer dok se bavite jednom temom spontano se rađaju nove, tako da uvijek znate što ćete dalje raditi. Kako vrijeme prolazi sve se bolje nosite s problemom kojim se bavite, znate gdje se kriju zamke, svjesni ste kutova iz kojih ga treba promatrati. To je osjećaj koji mi pruža veliko zadovoljstvo.
Naročito ste se zahvalili svojim kćerkama koje su, naglasili ste, uvijek podržavale i pratile Vaš rad. Znanstveni rad nesumnjivo zahtjeva veliko odricanje, rad, požrtvovnost… Očito su temeljni preduvjeti za dati sve od sebe i na koncu za to dobiti vrijedna priznanja; golema strast, motivacija, u konačnici ljubav prema svom poslu/pozivu?! Ali i, očito, podrška bližnjih?!
Pisanje radova na temelju arhivskih istraživanja je zbilja pustinjački posao. S jedne ga strane toliko strasno volite da bez njega ne možete opstati. I dok radite nešto sasvim drugo, hodate ulicom recimo, tema kojom se trenutačno bavite stalno vam je mislima. S druge strane, u svemu tome ste potpuno sami. Ali, to je samo ako nemate s kim podijeliti misli, dvojbe i ideje, ako nemate podršku i razumijevanje. Imati sve to važno je ne samo za posao, nego je i apsolutno najveće bogatstvo u životu, a ja se zato smatram beskrajno bogatom i povlaštenom i vjerujte mi da svaki dan o tome sa zahvalnošću mislim. Moje kćeri su od malih nogu sudjelovale i pratile, podržavale i radovale se. Rasle su s raspravama o dubrovačkoj povijesti. U toj priči je važna i moja mama. Ona je dugo vremena bila prvi recenzent mojih radova, prva bi pročitala ono što sam napisala. U Zavodu smo jedni drugima uvijek pomagali žustrom raspravom, u pravilu se događa da vam kolega ukaže na arhivski spis koji je sam otkrio jer zna da je vama važan. Već dugo, od ranih vremena našeg Nena Vekarića, imamo običaj koji smo nazvali “zločesto čitanje“, to je kad kolegi predate rukopis rada na čitanje i zamolite ga za nemilosrdnu kritiku, i uvijek se pokaže da je zlata vrijedila. A moji prijatelji…, ne mogu zamisliti život bez mojih prijatelja.
Iako je pred Vama mirovina nekako sumnjamo da ćete se baš „umiroviti“. Strast istraživanja i stvaranja će se, za pretpostaviti je, nastaviti. Možda samo malo ležernijim tempom?
Ne pada mi na pamet da stanem s radom, to mi je nezamislivo. Točno znam kojim ću se temama sljedećih godina baviti. Po meni su rokovi predaje rada jedini ozbiljan stres u poslu znanstvenika. Vrlo je teško točno procijeniti koliko će vam vremena trebati za rad na nekoj temi, u koji se tek upuštate. Zbog toga se katkad nađete u čistome jadu, ja ga baš ovih dana proživljavam, pokušavam završiti obavezu, a mozak mi se topi od vrućine… Ubuduće ću više na to paziti.
Povijest Dubrovačke Republike nesumnjivo je i laicima fascinantna, ali koliko o njoj zapravo „prosječni“ građanin zna?
Dubrovkinje i Dubrovčani ponose se poviješću svoga grada i o njoj puno znaju. Na njih uopće ne utječe to što se vremena, trendovi i interesi mijenjaju na jedan depresivan način.
Koje su novosti u Zavodu za povijesne znanosti, u ljetnikovcu Sorkočević?
Svi jako volimo posao koji radimo tako da za nas pojam radnog vremena ne postoji. Pišemo znanstvene članke i knjige, sudjelujemo u ozbiljnim projektima, sve to želimo i nastojimo na najbolji mogući način predstaviti našim sugrađanima. Želimo se s njima još više povezati i smišljamo sadržaje kako bi našim ljudima dali povoda da nam što češće dolaze. Proteklih mjeseci imali smo baš zanimljive događaje, predstavljanje dvije knjige, jedno predavanje, a u Ljetnikovcu je održan i vrlo važan znanstveni skup. U Zavodu je pomalo krenula smjena generacija, ali to nas ne brine. U ovom gradu ima dovoljno izvrsnih mladih ljudi koji su spremni zanemariti trendove i “plivati uzvodno“ jer se žele posvetiti divoti dubrovačke povijesti.