Postoje prava i postoje prilike. Gledajući kroz zakonske okvire, djeca s teškoćama u razvoju imaju jasno definirano pravo na obrazovanje i uključivanje u društvo. Pitanje koje se rijetko izgovara naglas glasi: „Koliko ta prava zaista rezultiraju stvarnim mogućnostima za učenje, sudjelovanje i pripremu za život?“
Treba imati na umu da obrazovanje ne završava unutar učionice. Ono se širi na sve aspekte života, od razvijanja socijalnih vještina do stjecanja osjećaja samostalnosti i pripadnosti. Baš ovdje sport i rekreacija pokazuju koliko inkluzija može biti šira, dublja i opsežnija od školskih klupa. U mnogim zajednicama sport postaje snažan alat za socijalnu integraciju i najvažnije, za razvoj vještina. Razlog tome je činjenica da sport ne zahtjeva samo tjelesnu aktivnost, već uključuje suradnju, pravila, timski rad i osjećaj pripadanja, sve ono što je ključno za život izvan formalnog školskog sustava.
Primjer dobre prakse su brojne inicijative koje djecu s teškoćama potiču na uključivanje u zajedničke aktivnosti. Samo jedan od primjera je atletski klub Perpetuum mobile i Udruga za sindrom Down-Zagreb, koji zajedničkim radom već četvrtu godinu organiziraju humanitarnu utrku Run4Down, a još širi pogled pružaju primjeri sportaša koji postižu zapažene rezultate na brojnim natjecanjima na međunarodnim razinama. Takvi uspjesi nisu samo sportski rezultati, već i simbol promjene. Svjedoče da djeca s raznim teškoćama u razvoju ne samo da mogu sudjelovati u aktivnostima koje zahtijevaju strukturu, disciplinu i timski rad, nego ih mogu i uspješno ostvarivati te time utjecati na percepciju zajednice o njihovim mogućnostima.
Ako želimo da inkluzija postane stvarnost, a ne samo ukrasno pravo, potrebno je sustavno djelovati na puno više razina. Kad pričamo o školskim okvirima, to mora uključivati građenje sustava koji je opremljen puno većim resursima od dosadašnjih, a samim time i puno veći broj kvalificiranih asistenata u nastavi, redovnu edukaciju učitelja i nastavnika o različitim metodama što uspješnije prilagodbe nastavnih materijala i sadržaja koji bi bili razumljivi djeci s različitim teškoćama i izazovima. Zatim, sport i rekreacija trebaju postati sastavni dio inkluzivnih programa s naglašenom činjenicom kako su tu najmanje bitna natjecanja i medalje.
I na koncu, važno je mijenjati stavove u društvu. Uključivanje djece s teškoćama u obrazovanje i sport često zapne na predrasudama i stereotipima, a prikazivanjem primjera uspjeha i stvaranja medijskih priča doprinosi normalizaciji i prihvaćanju. I ovo sve nisu samo tehnički ili organizacijski zadatci. Ovo je, prije svega, pitanje srca i empatije. Ne postoji dijete koje u sebi ne nosi potencijal, snagu i radost. Sve ono što često ne vidimo ispod dijagnoze i puno napisanih latinskih riječi koje laiku često nisu jasne. Kad gledamo njihovu predanost u sportu, njihov trud u učenju i njihovu želju da pripadaju, shvaćamo koliko su sposobni nadmašiti očekivanja koja im društvo nameće.
I možda najbitnije od svega, važno je ne zaboraviti da nas emocionalna dimenzija inkluzije podsjeća na činjenicu kako je svaka prepreka koju uspijemo ukloniti jedna zajednička pobjeda. Sposobnost ne poznaje granice, ne mjeri se dijagnozom, papirima i pravilnicima. Očituje se u upornosti i malim svakodnevnim pobjedama koje često oku prođu neprimijećene.
Kolumna posvećena Svjetskom danu osoba s Downovim sindromom (21. ožujka)
