Ako pratite ovo što pišem, znate da je moja prijateljica Saša dobila posao u Švicarskoj. Kako na mojem putu, postati koliko toliko bolji čovjek, postoji oznaka na kojoj piše zadatak ‘pomozi bližnjem’, kako ona ima mene uz tek nekolicinu živućih bližnjih, i kako još živo tinja sjećanje u meni o tom dramatičnom događaju preseljenja cijelog života na drugo mjesto, ponudio sam odvesti je autom u stranu zemlju, ponijeti stvari koje stanu u njega, useliti se u već unajmljeni stan, nadokupiti namještaja i potrepština, i na kraju pripremiti ju za prvi radni dan u bolnici 900 kilometara udaljenog od mjesta koje će uskoro prestati zvati domom. Ovaj putopis, zapravo intenzivno proživljenih nekoliko dana, skoro kao opis nevidljivog, duhovne klime (duhopis?), od svojeg početka imao je potrebu shvatiti pa potom opisati što to čini uređeno društvo (s još više jogurta na izbor), čemu kao država navodno stremimo (…pod tim i tim uvjetima mi bismo bili Švicarska), a zbog kojeg (uređenog društva) su moji prijatelji, poznati i nepoznati dobrovoljno emigrirali.
Kao prvo, uopće nismo shvatili da smo u Švicarsku ušli jer na nekoj minornoj, seoskoj granici koju smo prošli navigirani Garminom nije bilo nikog da bi nas zaustavio. Osjećaj ‘nevidljivog brata’ odmah se aktivirao jer je Saša, užasnuta kršenjem bilo kakvih propisa i zakona, sa strahom iskonstruirala scenarij u kojem će joj na kućnu adresu doći slika našeg ilegalnog ulaska u državu s datumom javljanja u najbližu policijsku postaju, odnosno u blažoj varijatni uplatnicom na određeni iznos švicarskih franaka. I mene je začudila ta ‘protočna’ granica, uzrokovana vjerojatnim povjerenjem u rad kolega na granici Unije. Carinik na slovenskoj granici prokomentirao je naš, kao kola u čergi natrpani auto, s kratkim: ‘Selite?!’. Odgovaram s mjesta vozača: ‘Još jednog doktora iz Hrvatske.’ Pohvali se da i on ima sina na specijalizaciji ortopedije koji planira otići iz bolnice u Izoli negdje u Europu.
Nitko zadovoljan nije, čak i oni s kojima bi se mijenjali. Upadne ti u oči u toj Švicarskoj neobično kvalitetan i izuzetno čist vozni park. Objasnili su mi da se radi o kreditiranju sa simboličnom kamatom, zbog čega nikome s iole pristojnim prihodom nije uopće upitna nabavka dobrog automobila. Kako smo vozili njezin novi Tucson, čist, ali natrpan, nije me bilo nimalo sram. Ovdje automobili proizvođača srednje klase dolaze u izdanjima koja se ne mogu vidjeti na našim cestama, da ne govorim o onim superluksuznim kraj kojih prolaziš kao na sajmu automobila. Stanovi su također jako povoljno kreditirani, no postoji neki zapetljani problem s porezom na nekretnine koji plaćaš po isplati kredita, da se više isplati stalno uzimati nove nekretnine i kredite da se izbjegne porez, a po smrti tvoj nasljeditelj nastavlja proceduru dalje. Nećeš se osladiti osjećajem ‘vlasništva’ koji je u konačnici imaginaran, kad prostudiraš upravo ovu situaciju.
Drugo što primjetiš uz put nevjerojatna je uređenost travnatih površina i polja. Stadionska trava koju da bi bila točno te gustoće i visine treba šišati na tjednoj osnovi, a nisam vidio niti jedan poljoprivredni stroj, niti težake koji bi rezali tu travu. Vidio sam doduše kravice, koje su smireno pasle uz cestu, čak su bile i u njezinom novom mjestašcu (Richterswil), 30-tak kilometara od Züricha, odmah do supermarketa u kojem smo kupovali namirnice za prve dane boravka (‘S polja na stol!’). I kravice su toliko ‘uljuđene’ da ne postoji opasnost zagledavanja u livadu sa susjedne strane ceste što bi moglo ugroziti vozače. Kućni ljubimci, psi, ovdje su izrazito ‘neuređeni’, jer cijena njihovog šišanja iznosi naših 1400 kn. I skupa je za ljubimce karta za javni prijevoz (polovina cijene odrasle osobe), osim ako ih ne strpaš u kutiju. Saznali smo to vozeći se vlakom gdje su majka i kćer preko puta nas bile upozorene da krše zakon, kad je kontrolor karata zatekao pudla zaraslog u dlaku kako sjedi u krilu kćeri, a nije imao polovinu karte niti propisanu kutiju.
Zaprijetio je velikom kaznom, na što je majka progutala knedlu, ali je dobrodušni kontrolor konačno popustio i nagodili su se da na povratku uzmu kartu za psa. To s vlakovima funkcionira besprijekorno. Gledaš sat na stanici, i onaj s druge strane (za vlak iz suprotnog smjera) kojima se nekim nevjerojatnim principom rezonancije pomiču istovremeno kazaljke, a krajičkom oka vrijeme koje piše o dolasku vlaka na displeju iznad glave i shvaćaš da vlak ulazi u stanicu upravo s pomakom kazaljke na satu, kako piše na obavijesti. Nema slučaja. Nema nervoze niti psovke, samo život ‘bez alarma i iznenađenja’. Toliko me šokira ta činjenica, i toliko bezrazumno razbjesni da moram naglas izreći: ‘Trebao bi njima jedan dobar rat!’. Ne shvaćam zapravo niti sada, zašto me toliko izbezumila točnosti vlakova, da sam tako nešto izgovorio. U nastavku dodajem: ‘Ne bih ti ja tu mogao živjeti.’. Prestao sam to ponavljati, iako sam to još nekoliko puta pomislio, jer ne bi bilo baš korektno prema njoj, koja je okrenula naglavačke svoj život i došla ovdje od kuda ne može baš tako lako otići, barem ne dok ne povrati nemali novac koji je potrošila u taj projekt. Iznajmila je stan na godinu i pol, jer manje nije mogla, uplatila tri stanarine te ako se seli unutar zemlje dužna je platiti svu stanarinu za taj period koja je mjesečno veća od moje plaće. No nije ona došla da bi odmah pobjegla glavom bez obzira. Odlučila je ostati. Imam još puno za pripovijedati pa ću vas ostaviti u nedoumici što naslov znači do sljedećeg tjedna.