Dvadesetdvogodišnja Nika Vrbica nakon završene Jezične gimnazije u Dubrovniku upisala je smjer modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu – njen prvi i jedini izbor.
Nakon studija namjerava nastaviti svoje obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti. Razlog tome je ljubav prema umjetnosti i dizajnu kojom se bavi još od malih nogu. Početkom svibnja osvojila je prvu nagradu za najbolji dizajn na natječaju ‘Razvoj mladih dizajnera’ na šestom Zagreb Design Week-u, što se pokazalo kao izvrsna prilika za razgovor s ovom mladom umjetnicom.
Projekt ‘Razvoj mladih dizajnera’ nastao je temeljem Sporazuma o suradnji Tekstilno-tehnološkog Fakulteta u Zagrebu i Modne i tekstilne tvrtke VARTEKS d.d. Možeš li nam reći nešto više o samom natjecanju i rješenju kojeg si izradila?
Varteks nam je dao svoje klasične materijale, a naš zadatak je bio od njih napraviti nešto s umjetničkom crtom. Morali smo to uraditi u 20 dana pa nas je na kraju 15-ak predalo radove, od kojih je sedam najboljih izloženo na Zagreb Design Week-u. Radilo se o gornjim odjevnim predmetima, uglavnom jaknama i haljinama. Sama mogućnost izlaganja na Tjednu dizajna bila je velika čast. Tijekom praznika u Dubrovniku neprestano sam imala problema sa šivaćom mašinom. Stalno mi se petljao konac. Resice su bile dobra, iako ne baš ‘zdrava’ odluka, jer su sve rađene ručno. Kada tjedan dana izvlačiš konac po konac, nije ti baš svejedno. Jakna je rađena od runjer su sve rađene ručno. Kada tjedan ske vune i poliestera. Iz toga se ako nema obruba vrlo lako izvlače konci, što mi je i dalo ideju. Sam dizajn sam vrlo brzo smislila i odabrala materijal. Nisam željela nešto odviše jednostavno, niti nešto toliko komplicirano da to ne mogu odraditi u zadanom roku. Nacrtala sam nekoliko jakni, a ona koju sam na kraju skrojila je bila prvi nacrt. Resice sam ispočetka radila prstima, no uskoro su me zabolili pa sam radila pincetom. Srećom u blizini sam imala besplatnu radnu snagu – dečka i prijatelje. Dijelove jakne sam kasnije spajala uz pomoć asistentice na fakultetu koja je bila zadužena nam pomoći. Dovršeni dizajn je potpuno nosiva vatirana zimska jakna. Dosta ljudi mi je prišlo i reklo da bi ju nosili. Prva nagrada koju sam osvojila bila je poklon bon od dvije tisuće kuna za kupnju u Varteksu te plaćena praksa. Pobjeda mi puno znači. Dosad sam sudjelovala na izložbama u sklopu studija, njih šest ili sedam, ali se uglavnom radilo o onima crteža jer mi je to jača strana – bolje crtam nego što šivam. Osobno mi je velik uspjeh što sam dobila nagradu za nešto u čemu nisam toliko dobra. Potrudila sam se i razbila tu barijeru. U jednom trenutku sam htjela odustati jer dizajn nije ispao točno kako sam zamislila.
Moj djed skuplja moje crteže otkad sam prvi put nešto napravila s dvije godine do danas. On je zapravo jedan od mojih najvećih fanova. Čak i sestra u svojoj sobi na zidove postavlja samo moje slike. Obitelj mi je zaista velika podrška u ovom zvanju
Gdje si dosad izlagala svoje radove?
Moja zadnja izložba je bila u Laubi, na kojoj je sudjelovalo pet studentica pod mentorstvom Pauline Jazić, iste profesorice koja je bila mentorica i na Tjednu dizajna. Izložba je predstavila nekoliko najboljih radova koje smo napravili za faks. Nije postojala povezana tema osim što su to modne ilustracije nastale u sklopu jednog kolegija. Jedina samostalna izložba koju sam imala je bila ona mog završnog rada u galeriji Tekstilno-tehnološkog fakulteta na temu slikarstva Henri de Toulouse-Lautreca i modne ilustracije.
Kad govoriš o dizajnu, misliš li time isključivo na dizajn odjeće?
Dosta me toga zanima pa se imam tendenciju raštrkati na razne strane. Pod dizajnom ne mislim samo na odjeću nego svega što mi se u tom trenutku čini zanimljivim. Prvenstveno to jest odjeća s obzirom kako studiram, a samim time se u to najbolje i razumijem, odnosno kako dizajnirati tekstil i odjeću. Inače, radila sam dizajne modnih dodataka, dakle nakita, oglavlja, torbi i cipela. Uglavnom se radi o uporabnim predmetima koji bi bili korisni umjetnicima, primjerice blokovi i knjige te ilustracije na uporabnim predmetima koje osobno koristim.
Kako tvoja obitelj gleda na poziv dizajnera? Koliko su utjecali na tvoju odluku?
Dolazim iz obitelji u kojoj je umjetnost na cijeni. Moj pradjed s očeve strane bio je akademski slikar pa je tu umjetničku crtu i on naslijedio. Moj otac je, naime grafički dizajner i fotograf. Majka mi je muzeolog i povjesničarka umjetnosti, trenutno prorektorica na Sveučilištu u Dubrovniku. Oboje shvaćaju moj poziv. Nisu me nikad kočili u odabiru fakulteta. Naprotiv, podržavaju me i daju mi konstruktivne kritike o ovom poslu. Moj djed skuplja moje crteže otkad sam prvi put nešto napravila s dvije godine do danas. On je zapravo jedan od mojih najvećih fanova. Čak i sestra u svojoj sobi na zidove postavlja samo moje slike. Obitelj mi je zaista velika podrška u ovom zvanju.
Čime se baviš izvan fakulteta?
Kad ne crtam za faks, crtam za sebe. Stalno izrađujem projekte ili vježbam neki novi slikarski ili crtaći medij. Hobi koji mi pomaže nositi se sa stresom su karaoke. Povremeno radim i za E Dizajn agenciju kao jedna od animatorica i promotorica pa uskočim kada se održavaju kreativne radionice s djecom ili kada treba biti na događajima. To mi je drago jer je potpuno drukčije od onog što inače radim i omogućuje mi da se malo maknem od svakodnevice.
Vidim se između umjetnosti i mode. Voljela bih izgraditi nešto jedinstveno i kvalitetno, da radim nosivu umjetnost, skoro visoku modu.
Što te najviše zanima u svijetu umjetnosti?
Upućena sam u izložbe koje se događaju po Zagrebu i Dubrovniku. Putem interneta pratim obavijesti umjetnika na društvenim mrežama ili općenito najave događaja. Najviše me zanima slikarstvo i likovno izražavanje, kao i spajanje mode i klasičnijih stilova umjetnosti. Još ne znam gdje ću završiti, krećem se iz faze u fazu ovisno koji me umjetnik ili umjetnički pravac i stil u danom trenutku zanima, tako da pronalazim sebe proučavanjem, slušanjem i čitanjem drugih stvari i usput se gradim.
Kada jednom pronađeš sebe i svoj brend, gdje ga vidiš i na kojem tržištu?
Vidim se između umjetnosti i mode. Voljela bih izgraditi nešto jedinstveno i kvalitetno, da radim nosivu umjetnost, skoro visoku modu. Htjela bih da mi baza brenda bude u Dubrovniku, svakako u Hrvatskoj. Mislim da ću u Dubrovniku lakše nego igdje drugo u Hrvatskoj naći ljude koji cijene umjetnost. U Dubrovnik bih se svakako vratila. U Zagrebu nema mora i klima mi ne odgovara. U svom radu inspiriram se priobaljem pa trebam biti blizu svog izvora. Uostalom, jednostavno volim Dubrovnik.
Smatraš li da je moguće uspjeti bez ljubavi prema poslu?
Pola zanata je rad, a pola strast. Mene svakako motivira strast. Vidi se kad osoba ne voli svoj posao. Drukčija je energija rada koji je napravljen s ljubavlju, naspram nečega što je odrađeno samo kao zadatak. Često mi kažu – lako je tebi, ti si talentirana! Ja sam počela crtati jer sam to voljela, ali sam nastavila jer sam se trudila odvajati vrijeme za to. Uspješna sam jer se trudim i volim što radim. Ne bi mi bilo jednako sve zadatke obavljati bez ljubavi. Razlog zašto bih htjela upisati Akademiju nije zato što ne volim modni dizajn ili sam odlučila promijeniti karijeru, već jer mislim da moje crtaće sposobnosti nisu na razini na kojoj želim da budu. Želim nadograditi vještinu, a u tome mi može pomoći jedino Akademija.
Koji je tvoj savjet mladim dizajnerima?
Kao u svakoj karijeri, ako vole ono što rade moraju odvojiti vremena za to. Moraju biti uporni i učiniti to prioritetom u životu. Osobno svakodnevno crtam i trudim se raditi nešto novo. Preporučila bih im da stalno rade na sebi. Ne postoji ‘ne znam’ i ‘ne mogu’. Postoji samo ‘sad ne znam, ali ću sutra već znati’. Ja sam imala blokadu oko šivanja. Sad sam osvojila prvu nagradu od Varteksa. Gdje ima volje ima i načina.
Đivo Glanz
Foto: Ines Bašić