Ideja ‘uradi sam’, odnosno kako to krate Anglosaksonci u DIY (‘do it yourself’), uništila je, barem na ovim prostorima, niz zanata koje su odjednom svi naučili i navodno njima suvereno vladaju. Nekad se ‘majstor’ za kućanske radove i popravke, zidarskodrvno-vodoinstalatersko-plinsko-električarske i druge djelatnosti, uredno pozvao na broj telefona sa stranica s kraja debelog telefonskog imenika, i postojala je velika šansa da dođe relativno brzo riješiti problem koji sam nisi mogao. Danas, kad telefonski imenik više nije debela knjiga, već više njih na stranicama interneta te kad je naizgled sve puno dostupnije, postalo je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu uslugu tog tipa bez obavezne liste čekanja. Ima ona stara popularna pjesma o dimnjačaru koji ‘servisira’ gospođu Jelu, ona zove i odmah dimnjačar po nalogu dolazi u kućnu posjetu. Vidite da ne izmišljam.
Ne govorim samo o otoku, što je donekle razumljivo, već slušam i iskustva ljudi iz grada koji prolaze Tantalove muke u izvanrednim situacijama tog tipa, skoro kao kad imaju zdravstvenih problema. Naselili su mi se stršljeni ovo ljeto u dimnjak. Živjeli smo ugodnim suživotom do sada, kad sam mrtve primjerke upale u peć ekshumirao u kantu za smeće, i kad su po svojoj biologiji napustili gnijezdo, a ne samo zbog dima koje ga je krenulo ugrožavati. Jasno je da bih volio da mi dođe dimnjačar i očisti ga, barem od tog gnijezda, ali kako ga dobiti da dođe na otok? Alternativa je da se sam popnem na krov, što ne bih učinio čak da i imam alate. I začepljen odvod kanalizacije ovo ljeto doveo je do niza bizarnih snalaženja za mene i obitelj kroz četri dana, dok se nisu izredali majstori s otoka i oni izvan te konačno otvorili nesmetani prolaz vodi i izmetu svih vrsta.
Postoji navodno ‘sajla’ koja cirkulira po otoku za te probleme i koju posudiš kad ti zatreba. Ovdje je ‘stop’ bio malo veći pa još uvijek stoji otkopano (i čeka majstore) mjesto gdje se interveniralo. Pukla mi je neki dan daska na toaletu. U gradu sam, na brzinu do trajekta na koji uglavnom uvijek žurim, zgrabio prvu koja je odgovarala veličinom, i činilo mi se da spada u one skuplje (jer je moje vjerovanje da to skuplje nosi valjda neku pridodanu kvalitetu) do blagajne gdje je ispalo da sam ugrabio neku najjeftiniju, jer sam očito pomješao cijene iznad artikala. Kako je bilo kasno za reviziju, odlučio sam pokušati sreću. Sve što slijedi izgleda kao solo varijanta meni nevjerojatno dragog animiranog filma ‘A je to!’ (Gotovo je!, Pat i Mat), o dva nepodnošljivo nesposobna majstora. Daska je još nekako dobro izgledala, no moje pomno proučavanje mehanizma zavidavanja (šarafljenja; koji je hrvatski izraz?), u kojem postoji šaraf, matica i još nešto što treba obuhvatiti maticu i nekim čudom ju držati fiksiranu, nije imao smisla niti u uvjetima prije stavljanja na školjku.
Dobro sam proučio nacrt za koji sam trebao staviti naočale, nakon što sam intuitivno pokušao riješiti problem, ali i dalje nije imalo smisla. I bilo bi dobro da nekom blesavom metodom pokušaja i pogreške nisam konačno uspio zavidati jedan držač, jer bih odustao u startu, a ovako, nakon 45 minuta izgubljenih na jedan držač, činilo mi se razumnim pokušati i drugi. No tu nastaje problem. Kako je kupaona mala, tako je i školjka blizu zidu, što je onemogućavalo pristup tom ‘nabijajućem’ mehanizmu zatezanja matice. Već dobrano ozlijeđene jagodice prva tri prsta na obje šake, koje i sad još osjećam izguljene skoro do brisanja kožnih otisaka, više nisu imale snage za zatezanje. Uz uzimanje pauza da pojedem nešto (mislio sam da će nakon obroka stvar ići lakše) te predaha da ne počnem urlati od bijesa, pokušaj zavidavanja završio je nakon tri (brojkom 3) sata, i to bezuspješno. Imate li pojma koliko bih ja novaca bio spreman u tom trenutku dati bilo kome, samo da mi može vratiti to izgubljeno vrijeme glave uronjene u WC školjku?
Čak da sam i uspio to riješiti, proklinjao bih sve svece i njihove dvojnike u paklu, za glupost mehanizma i moju glupost koja se nasadila raditi poslove koje bi možda netko drugi odradio u neusporedivo kraćem vremenu. Tome služi novac koji zarađujem, da si olakšam život, a zaradit ću ga stvarima koje znam raditi i za koje sam školovan. Neću primjerice bacati novce za kupovne kolače, jer ću sam bolje ispeći, ili jesti u restoranu ako mogu sam nešto bolje skuhati. Neki su talentirani, mimo svoje profesije, za zidanje i postavljanje pločica, što su naučili gledajući klipove na internetu, ali za mene nema tih (ušteđenih?) novaca zbog kojih bih to išao učiti. Zato sam skoro na nož dokačio otočana od kojeg sam naručio drva, naravno uz dogovorenu cijenu, kad mi je spomenuo da bez obzira što sam intelektualac, ne bi mi škodilo da s njime pođem u ‘branje drva’, jer ni njemu nije ovo primarni posao (iako je to treća godina od kada kupujem od njega drva). Mogao je jednostavnije reći ‘ne!’, ako to ne želi raditi. Jer ni ja, niti u ludilu, ne bih se išao zbog dva kubna metra drva učiti baratati motornom pilom i sjekirom. Ali znam kako ću zaraditi novce da ih platim, da bih zauzvrat dobio slobodno vrijeme koje ću posvetiti, između ostalog, pisanju kolumne. P.S. Naručio sam drugi dan telefonom neku skuplju dasku, platio Internet bankarstvom za pet minuta, dobri ljudi ju ukrcali na brod u Dubrovniku, a kad je stigla montirao sam ju u tili čas.