Kako govoriti o događajima kad se ništa ne događa? Kako pisati o njima? Kako se život živi kad ti treba podražaj vanjskog svijeta da konstruiraš iole smislenu svakodnevicu? Poznajem dosta ljudi koji ne mogu zamisliti život bez uzbuđenja, zbivanja, svakodnevnih izlazaka, susreta, iako često iz njih ništa pametno ne proizađe osim iščekivanja onog slijedećeg, koji ‘mora biti bolji’ od ovog sada inače mu se gubi smisao. Viđam neke od njih kako se naslikavaju po medijima i mislim koliko moraš snage uložiti da budeš stalno lijep i raspoložen. Ovaj moj potpuni izostanak bilo kakvog konstruiranog socijalnog života, kontrast je koji nije za usporedbu, i nejasan je zapravo, kao što mi nije jasno kako je moguće da nakon onakvog divljanja juga, kad imaš osjećaj da će odletjeti krov i tvoj krevet s njime, svane dan u suncu, bez daška vjetra. Kaže otočanin: ‘Onaj koji je sinoć umro mislio je da je došao kraj svijeta!’.
Mi smo ostali da posvjedočimo kako to nije bilo istina, da ima i nastavak, možda malo drugačiji. Ili kad u studenom procvjeta jabuka u tvojem vrtu. Uglavnom, tog sunčanog dana čuo sam kako je Mare, vrativši se iz posjeta kćeri u Dubrovniku, zatekla u svom vrtu drvo šipka bez ijednog ploda. Od onih 13 koliko ih je do neki dan ukrašavalo drvce, razbacane nasumično poput crvenih božičnih kugli, nije ostao niti jedan. Ne samo da su plodovi nestali, netko je nestrpljivo potrgao i grane koje su bile otežale od njih. Ne možeš vjetar kriviti. Priča mi kako su joj se već ranije znale događati nezgode, s manjom materijalnom štetom, premalom da se utjeruje dug, no očite i namjerne, takve da te tjeraju da im nađeš krivca.
Imala je jednog osumnjičenog, ali toliko bezazlenog u svojoj svakodnevnoj pojavi, da joj nije ostalo ništa drugo, u njezinoj dobrohotnosti, nego njegov čin protumačiti kao djelo čovjeka koji čini zlo samo da bi se nešto događalo, da bi se o nečemu pričalo, da bi konačno bilo što, makar i sitna zloća, razbucala monotoniju redom istih dana. Tako je sada za ovaj slučaj, bez ikakvih dokaza krivila upravo njega. Pitam nju i svoju medicinsku sestru: ‘Je li on primjer čovjeka koji je bacio dezden na se’?. Jadranka, sestra odgovara: ‘Vi ste doktore takav čovjek!’. Nakon kratkog vremena pokuša to popraviti, no ostala je izrečena rečenica, a s njom i misao u meni (‘Ako je to izišlo iz nje tako spontano, moguće je da se radi o istini!’), koja se zabila poput krtice u moju zemljanu utrobu i polako počela čeprkati svoj put prema površini. ‘Baciti dezden na se’ postala je fraza koju sam naučio tih dana, navodno mljetskog porijekla, iako neki od ispitivanih o etimologiji izraza, koji su ga odmah prepoznali, tvrde da se ne radi o autohtonom izrazu, već da su ga čuli i u Gradu.
Nisam imao koga od starih Dubrovčana pitati poznaju li izraz pa ostajem na tome da se o izrazu ništa ne zna, kao i internet koji ga uopće ne prepoznaje. S druge strane, sve koje sam zapitao znaju li što izraz znači, opisivali su isto stanje čovjeka, ono koje hrvatski jezik, a bogme niti psihologija ne bi mogla opisati jednom riječi. I ne znam još je li dezden nešto negativno pa se baca na sebe ili pozitivno što se odbacuje, jer, kaže Luce značenje ‘na se’ nije uvijek lako razdvojiti. Milo, koji mi je dao prvu definiciju, rekao je da se radi o čovjeku koji je samovoljno, često bez pravog povoda, digao ruke od svega. Za ništa ga više nije briga. Pitanje života i smrti je irelevantno. Briga za izgled i sliku koju daje svijetu je sporedna. Nije apatičan, jer ne izaziva samilost. Ne izaziva niti gnušanje jer nije grub u svojem izričaju.
Izgleda da ga od apatije, koja se često opisuje kao reaktivna, izazvana (melankolija je slična, obično ničim izazvana), dezden razlikuje slobodna volja o tome da ju bacimo ‘na se’. No dezden nije melankolija, kako ja to vidim. Nije niti ‘Weltschmerz’, bol od shvaćanja da ‘tjelesno postojanje nikada neće zadovoljiti potrebe uma’, jer za nju je potrebno imati nekakvog uvida. Čak bih i pristao na tu denominaciju, jer i sam često bol koju osjećam doživljavam kao ‘Weltschmerz’, ali ne kao onaj koji sam sam odabrao osjećati ju, već onaj koju su mi ju nabili na pleća odgojem, školovanjem, literaturom, glazbom, a koji ju sad moram nositi sa sobom. Onda sam stvarno dobio ‘dezden’. Što ako je ‘dezden’ radost pa sam ju odbacio? Ne približavam se značenju riječi ovim mudrolijama, a i ovim negativnim definiranjem (što dezden nije) nisam došao bliže značenju što on jest (valjda jest muškog roda?). Ponekad ta zapravo anhedonija, klinički simptom depresije, nije ništa drugo nego poza, osim ako nije nedostatak nekog eurotransmitera u mozgu.
Možda je to samo ‘lijen duh’ kako se u prijevodu Prousta (Tin Ujević), opisuje psihičko stanje Charlesa Swanna, vrsta bijega koja krije izostanak bilo kakvog suvislog unutarnjeg zbivanja. Naletim upravo na citat G. B. Shawa: ‘Ozbiljnost je misterij tijela izmišljen da se sakriju slabosti duha’, u knjizi koju sam uzeo čitati, pa mi se čini da je to blizu onome što je dezden. Dezden je dakle tromi duh, duh na odmoru. Ekvivalent mu je lijenost tijela. Da bi davao plodove, s duhom i na duhu se mora raditi. Tako nastaje radost. ‘Treba obrađivati svoj vrt’, što je opet neki citat pa ću sad zaista prestati. Odnosno, ne znam jesam li ja zaista ‘dezden’, no poradit ću na tome da to nestane ili barem toliko dugo dok netko ne pokupi plodove koje sam uzgajao. Neka mu je sa srećom.