Društvo Dubrovačkih pisaca slavi deset godina svoga postojanja. ‘Nakon inicijative i dogovaranja koja su trajala tijekom dva, tri mjeseca, 13. lipnja 2009., osnovana je udruga Društvo dubrovačkih pisaca’, ističe se na internetskoj stranici ove udruge. Uz rođendan porazgovarali smo s predsjednikom Društva Borisom Njavrom, koji nam je dao presjek desetogodišnjeg djelovanja.
Kako se rodila ideja o osnivanju Društva dubrovačkih pisaca i tko su idejni pokretači?
Sve je počelo negdje u proljeće 2009. godine, slučajnim ili namjernim okupljanjem uz kavu i ‘čašicu razgovora’ ugodna društva kojeg su tada činili gospari Grada Tomislav Kuljiš, Mato Jerinić i Stojan Jančić, a kako se sve događalo kod mene u uredu u Muškom učeničkom domu, htio ili ne, redovno sam i ja bio u tim početnim idejama. Treba spomenuti i drago čeljade Grada, koje nažalost više nije s nama, gospođu Etu Rehak, koja je također na svoj način bila dio te početne priče.
I tako, ideja na ideju, želja za objavljivanjem pisane riječi dubrovačkih autora, krenulo se s planom pokretanja nekog društva, udruge, a krenulo je i s prijedlozima za ime, zaključno s ovim koje nosimo već deset godina, Društvo dubrovačkih pisaca. Točnije, sve je službeno počelo skoro pa simbolično, na Svetog Antu, 13. lipnja te 2009. godine, prije deset godina osnivačkom skupštinom na kojoj se okupilo dvadesetak dragih osoba. I tada su ovi dragi gospari predložili mene za predsjednika Društva, izabrali smo razne odbore, pokrenuli i našu web stranicu www.dupisci.hr, gdje možete vidjeti sve čime se bavimo te je tako krenula ova lijepa priča.
Koji je temeljni razlog osnivanja ovog društva? Razlog osnivanja od samog početka i te prve ideje je pronaći novog dubrovačkog izdavača, koji će objavljivati baš dubrovačke autore, raznih generacija, znane i manje znane, a posebno nova autorska imena. U Dubrovniku smo imali i imamo Maticu hrvatsku, ali ni oni nisu u mogućnosti baš puno toga objaviti. I tada, a na žalost i sada, autoru, piscu, književniku… teško je pronaći izdavača, nekoga tko će objaviti neku novu knjigu, posebno nekom mladom, novom autoru, sve to košta, te je i to bio neki razlog za osnivanje, pokretanje, a evo i postojanje punih deset godina Du pisaca, kako se skraćeno nazivamo.
Koliko izdanja je kroz ovih deset godina objavljeno?
Ukupno čak 65 knjiga, plus još nekoliko izdanja u kojima smo bili suizdavači. I to sve zapravo u manje od deset godina, jer prve godine nismo objavili niti jednu knjigu, tek smo se snalazili! A i iduće 2010. godine objavili smo tek prvi broj našeg godišnjaka, zbornika ‘Literat’, što bi značilo igrom brojki kako smo zapravo u osam godina objavili sve te knjige. Da nam je netko na tom prvom osnivačkom sastanku spomenuo te brojke, vjerujem da ni mi sami u njih ne bismo vjerovali. Svake godine objavimo naš godišnjak – zbornik ‘Literat’, do sada devet brojeva, ovo ljeto jubilarni deseti broj. ‘Literat’ je zapravo naš najveći ponos, kroz njega je ‘prošlo’ svojim prilozima preko sto naših sugrađana, predstavili smo ih u tom našem zborniku kao autore raznih književnih stilova te na taj način mnogima od njih ponudili i prvu priliku da negdje nešto objave. Stalno uredništvo ‘Literata’ uz mene, čine Davor Mojaš, koji mu je i dao ime, zatim tajnik naše udruge Vinko Rožić, a ostali su se mijenjali, s tim da je najčešće s nama bila Mariela Marković, a od zadnjeg broja i Ivana Lovrić Jović koja nas je i te kako ‘pojačala’. I najvažnije, onu lijepu naslovnicu za sve ‘Literate’ osmislila je Nora Mojaš. Treba napomenuti kako smo u toj brojci od 65 izdanja objavili prve knjige u životu čak 17 dubrovačkih autora, do tada u tom smislu nepoznatih čitalačkoj publici, s čime smo vjerujem i opravdali razlog pokretanja Du pisaca. Uz njih tu su i neke antologijske knjige koje smo objavili, kao što je knjiga o našem velikom sugrađaninu Cvijetu Jobu, koju je uredio akademik Luko Paljetak, naš veliki prijatelj i suradnik u cijeloj ovoj priču, zatim knjiga koju je uredio Hrvoje Ivanković ‘Dubrovački libar Marka Uvodića’ te knjige Maria Kopića. Naravno, ima toga za pohvalu još, dovoljno je pronaći neku našu knjigu i vidjeti završni popis svih naših izdanja.
Kako se iznalaze sredstva za tiskanje knjiga i je li osnivanje Društva u tom smislu olakšalo piscima?
Iskreno, da nema Grada Dubrovnika i njihova Ureda za kulturu i baštinu, malo toga bi bilo od ove naše hvale i zadovoljstva. Kao i mnogi drugi tako se i mi prijavimo na njihov godišnji program, dobijemo sredstva i lakše se diše. Zbog toga velika hvala za sve ove godine pročelnici tog ureda Ani Hilje i svim njenim suradnicima, posebno Mariji Skočko i Pavu Jančiću koji su nam uvijek na usluzi i pomoći. Sve je to olakšanje i nama i autorima koje objavljujemo, jer danas, u vrijeme laptopa, najlakše je nešto napisati. Nakon toga do objavljivanja idu troškovi; lektura, korektura, prijelom knjige i tisak, sve to košta, a kad se odlučimo nešto objaviti, možemo to najviše zahvaljujući ovoj pomoći Grada. Iskreno, malo toga se uspije prodati, tek zahvaljujući gospođi Maji i njenoj knjižnici ‘Algebra’ na Stradunu, i hvala joj na tome.
Imaju li Dubrovčani interesa za pisanu riječ?
Taj interes je jako velik. Takva su tehnološka vremena, svatko ima PC doma i kad se nema što raditi, mnogi pišu, pišu… Problem nastaje kad se pomisli onako sam za sebe, kako je to napisano nešto najbolje na svijetu! Malo tko ima vlastitu autocenzuru, malo tko se vraća i popravlja ono prvo napisano te čim nešto napišu, šalju nama kao gotovu stvar. E tu nastaje problem! Sve to nije za objaviti i pisac to baš i ne prihvaća. Ali, dobro, uspjeli smo pronaći taj neki naš urednički filter te zaista objavljujemo samo ono iza čega kao društvo i kao članovi uredništva stojimo. Sretnim me čini što smo ovih godina pronašli i objavili taj neki ženski pjesnički dubrovački đir, nekoliko sjajnih pjesnikinja smo otkrili, objavili nekima od njih i prve knjige, u čemu najveće zasluge ima Mariela Marković, često i urednica tih knjiga. Ima tu još nekih koje smo otkrili, pomogli i objavili im knjige, čime smo i pravdali naše osnivanje i postojanje svih ovih godina.