Za vrijeme rata stradali su mnogi životi, razdvajale su se obitelji i brojne majke su tada osjetile bol koju nikad nijedna majka ne bi trebala osjetiti u svom životu – smrt vlastitog djeteta. Dubrovački policajac Denis Pavela u grupi ‘Sigurnost u prometu Dubrovnik‘ osvrnuo se upravo na tu temu te je emotivnom objavom svoju počast upravo dao tim snažnim majkama iz ratnih vremena koje su svakodnevno strepile za sigurnost svoje djece, obitelji i sebe. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Kako je lijepo kada dobijete dijete i postanete roditelj. Kakav poseban i neopisiv osjećaj, posebice za majku koja to dijete nosi u utrobi svog tijela i osjeća sve ono što joj dijete „govori“ puno prije nego što dođe na ovaj svijet. Pa ne kažu uzalud, majka je majka!
Kakav je tek osjećaj izgubiti to dijete?! Dijete koje je tek počelo živjeti, planirati, sanjati, maštati o tome kako će biti uspješan sportaš, pilot, liječnik, vatrogasac…. Dijete koje je imalo pravo na život, stvaranje novih generacija….. Kakav je to osjećaj!? Toliko bolan da se ne da opisati riječima!
Domovinski rat u Hrvatskoj bio je krvav, pun patnje i nevinih žrtava. Najveću žrtvu podnijele su majke, one koje su izgubile ono najvrijednije što imaju, svoju djecu. 402 djece koja su poginula tijekom rata, ostavile su za sobom trajne rane u srcima njihovih majki, bol i ožiljke koji nikada neće zacijeliti. Iako su mnoge majke godinama kasnije ostale same, njihova borba za istinu, pravdu i sjećanje na svoje mališane nikada nije prestala.
Na dubrovačkom području stradalo je šesnaestero djece, a 35 njih je ranjeno. Tri djeteta su ostala bez oba roditelja. Jedna od tih majki je teta Marija čiji sin Luka, koji je poginuo mjesec dana nakon što je tek napunio 16 godina, a umro je na rukama svog oca na putu do bolnice. Luka je znao reći da, ako se nešto dogodi, njegova mama ne nosi crno, već crveno, jer bi on gore bio nesretan.
No ni ona, ni mnoge druge majke, nisu bile same u svojoj boli. Teta Ane u istom trenutku gubi svog sina Đura, uspješnog mladog tenisača, koji je imao samo 11 godina i svog muža, u eksploziji granate u vrtu ispred njihove kuće. Sudbine tih majki su tužne, ali nažalost, nisu bile jedine. Na dubrovačkom području, tijekom užasnih granatiranja, stradale su cijele obitelji. Mnoge majke u rukama nisu držale samo mrtve sinove i kćeri, već i svoje vlastite živote koji su bili potpuno uništeni.
U Mokošici, u trenutku bijega od bombardiranja, tri osobe su poginule, devetogodišnja Maris Šaban, njezin četverogodišnji brat Maro i njihova majka Frane. Užasne slike pogibije djece kao što su jedanaestogodišnji Hrvoje Gunjina i trinaestogodišnja Katarina, koji su ubijeni u granatiranjima, potresle su čitavu zemlju. Među najmlađim stradalnici bili su jednoipolgodišnja Nikolina Banović i njezina četverogodišnja sestra Andrea, koje su u razornom napadu izgubile živote. U smrt zajedno su otišli osmogodišnji Romano Kralj i njegova majka Senka. Dijete Miho Tomičić, koji je imao samo dvije godine, također je poginuo u napadu.
Neka se nikada ne zaboravi ono što su te majke dale za našu slobodu, njihov gubitak, njihova hrabrost i njihova borba za pravdu i istinu, nisu dopustile da njihova djeca, kao ni bilo koja nevina žrtva rata, bude zaboravljena.
ONE, MAJKE…..kakvi su to tek životni „kotači(ći)“ među nama!
Denis Pavela
Sve ostale objave sličnog karaktera gdje Pavela daje priznanje raznim ljudima sa zanimljivim životnim pričama možete pročitati u grupi ‘Sigurnost u prometu Dubrovnik‘ na Facebooku.