-Prije nego imam poć' u Grad, redovno ti pogledam na DuTV kakvo je stanje na Stradunu, pa tek onda, kad se uvjerim jel' gužva il' se može normalno u đir, odlučim. Krenem. Il' odustanem! – priča Boris s porte Radio Dubrovnika neki dan u Prima.
Zapravo, većina nas je to činila i ovo ljeto. Odustajala od đira zbog gužvi na Stradunu. Zbog naših dragih turista. I ostajala doma. Ne vidjevši Grad, ne učinivši đir po njemu i po dva mjeseca. Ma, cijelo ljeto. Baš tužno. Ponižavajuće odustajanje. Po želji naših političara. “Gradskih otaca“. Koji nam poručuju „Ostajte doma! Ne trebate nam još i vi! Činite nam dodatne gužve, bez potrebe. Zima je vaša, a ljeto pripada našim dragim turistima, povećanju brojki koje idu u nebo! To je novac od kojeg se živi, a ne vi, domaći!“ Prođe ljeto. Sad je lakše. Konačno. Došla jesen, sad će i zima i bura. Tad turista, kruzera i gužvi nema. Gradski oci sabiru brojke. I novce. Ostala je samo domaća čeljad. Njih… malo, jako malo. I nema gužve u điru, svak' zna svakog, svakom kažemo „Adio, Kenova, Dobardan il' Dobarvečer“! Iskreno, to mi je najljepši dio godine. Kad ostanemo sami i tako spokojni u svom životnom điru. Još kad bi one tri fine dame od lani iznova pokrenule akciju đira po Stradunu, na što su i one zaboravile, te dovukle i školarce do Grada, baš bi događaj Grada zimi i na buri bio divan. Samo naš. Da, pisali smo o Kino Sloboda, nekad. Malo kasnimo, al' nalazimo jednu staru fotku kako je nekad izgledao ulaz u to naše kino. Barem to, kao neka sjećanja…
Podjela po Lukši Beritiću
Ajmo mi malo u davne godine. Kao i većina tadašnjih srednjevjekovnih gradova, i Dubrovnik je u to davno doba bio podijeljen na rajone, danas bi rekli kvartove, unutar obrambenih zidina. Većina većih i tada znanijih gradova – država bila je podijeljena u četiri rajona, quartieria, međutim Dubrovnik je bio podijeljen na šest rajona, sexteria, kao i Venecija, u kojoj je ta podjela zadržana do danas. Lukša Beritić u svom izuzetno vrijednom istraživanju koje je objavio 1956. godine pod nazivom „Ubikacija nestalih građevinskih spomenika u Dubrovniku“ navodi kako se u pisanim dokumentima ta podjela na seksterije, šest dijelova Grada bez navođenja naziva, spominje u odredbi o organizaciji vatrogasaca u slučaju požara, naknadno upisanoj u Statut iz 1309. godine. Nedavno je o ovome u „Analima“ pisala i vrijedna Ivana Lazarević, naravno šire i općenitije, istraživački, ali u ovom điru mi ćemo to ukratko, po gosparu Lukši Beritiću. A po njegovim istraživanjima, točni nazivi svih seksterija; Kaštio, Sv. Petar, Pustierna,Sv. Vlaho, Sv. Marija i Sv. Nikola, spominju se tek u zaključku Malog vijeća 24. svibnja 1344., kojim se određuju njihovi kapetani, po dva za svaki, osim za dva manja, Kaštio i Sv. Petar kojima se dodjeljuje po jedan kapetan. Ta imena seksterija nalaze se kasnije u još nekim dokumentima, ali vremenom su se i mijenjala, prilagođavala novim gradnjama, prodajama i kupnjama, posebno gradnjom na novom mjestu novije crkve Sv. Vlaha. Kroz stoljeća ti nazivi seksterija donekle su „preživjeli“, te su i danas te podijele slične tim prvim, posebno kad dijelimo Grad na znana imena kvartova kako ih zovemo u ovo naše doba. Dakle, istražujući sve te stare spise godinama u Arhivu, Beritić ih je ovako razgraničio:
Šest seksterija – kvartova
Seksterij Kastio najstariji je predio Dubrovnika, sa južne i zapadne strane ograničen je zidinama, a sa istočne završno uključivao je Zvijezdićevu ulicu. U njemu su bili samostani Sv. Marije i Sv. Andrije, a i danas, kao i tada, neki taj dio Grada zovu Od kaštela. Drugi seksterij također je najstariji dio Grada, zvao se Sv. Petra, nastavlja se na prvi od Zvijezdićeve i sa te zapadne strane davnim samostanom kojeg više nema, Sv. Šimun, te se do južne i istočne strane ograničava zidinama. Ime je dobio po crkvi Sv. Petra koja se u njemu nalazila i koja je bila prva dubrovačka katedrala i nadbiskupija. Ova dva dijela Grada danas ponajviše zovemo zajedno – Sveta Marija! U nastavku, uz zidine istočno i južno, je treći seksterij, Pustierna, koja ide od današnje Stuline ulice do tvrđave Sv. Ivan. Taj dio dograđen je i priključen uz prva dva seksterija, dakle tadašnjem Dubrovniku, u 9. stoljeću. U tom dijelu Grada, baš pri vrhu Stuline, ostaci su za povijest Dubrovnika vrlo značajne crkve Sv. Stjepana, koju od nedavno obnavlja Društvo prijatelja dubrovačke starine, među osnivačima kojeg je upravo gospar Lukša Beritić. Tu crkvicu znamo je i po legendi o našem parcu, Sv. Vlahu, koji je u njoj ukazao don Stojku 972. godine. I još nešto vezano za ovaj treći seksterij, početkom 17. st. na mjestu stare crkve Sv. Ivana sagrađena je crkva Gospe od Karmena, od kada se i ovaj seksterij zove Karmen. Ostala tri seksterija novije su dobi u odnosu na prva tri. Seksterij Sv. Vlaha predio je Grada od Široke do zidina prema Pilama, a naziv je dobio po prvoj izgrađenoj crkvi u slavu našeg Parca, koja je prvo bila tu, te uz koju je 1290. sagrađen i samostan Klarisa. Kasnije su dograđivane i ostale zgrade, nastajale ulice, taj dio Grada nakon velikog požara iz 1370. počeo se zvati Garište, a danas ga ipak mnogi znaju nazvati Iza Roka. Peti seksterij se, kako Beritić navodi, naziva Sv. Marija, po katedrali Svete Marije Velike, a po nekim spisima i Od Place, te je obuhvaćao dio od Široke Placom do Dvora.
Zadnji, šesti – Prieki
Šesti seksterij Svetog Nikole nazvan je po prastaroj crkvici koja nosi ime tog sveca, izgrađenoj puno prije regulacije Grada 1296., te je kao zadnji dograđen i uključen u kompleks današnjih zidina. Ova crkvica, na dnu Prijekog prema Dominikancima i na pola Zlatarske ulice, izgrađena je početkom 12. st. na mjestu nekadašnje utvrde kralja Bodina, vladara Raške i Bosne, srušene 1105. g. Seksterij Sv. Nikole zauzima veliki dio Grada, u starim spisima nazivaju ga i Prieki, jer je bio s one strane mora koje je tada davno dijelilo otočić s kopnom. Bio je tamo „preko“ ili „prijeko“ tada, prije 12. stoljeća, ali je naziv tog dijela Grada, Prijeko, ostao do danas. Prvo i najstarije naselje na otočiću kojeg zovemo Laus, Lavi i kako sve ne u raznim spisima, naseljavaju bjegunci iz tadašnjeg Epidaurusa. Preko uvale i morskog dijela, na kopnu je šumovito brdo, kasnije nazvano Srđ, koje se pomalo naseljavalo. Po zapisima u 11. st. počinje zasipavanje te vale, širenje Grada na padine Srđa, te 1296. pripajanje tog dijela nazvanog Prieki, dok planska gradnja počinje 1315. g. Prostor Grada mijenjao se, zidine su se proširivale i dograđivale, te predio Prijeko nakon raznih požara postaje novoizgrađena zona ravnih, strogo i pravilno izgrađenih paralelnih ulica i malih samostalnih kuća za slobodne pučane, građane. Svaka kuća ima svoje spremište, svoju konobu, svoju radionicu, malu trgovinu i svoj prostor za rad i život, novi prostor Grada Prieki do u detalj je vrlo racionalno iskorišten i izgrađen. I tako je postalo Prijeko!