Mogu se s njime slagati ili ne slagati, ali nitko mu ne može osporiti da je jedan od najuspješnijih i najprofesionalnijih poduzetnika dubrovačkoga turizma. Potvrđeno je to i na europskoj razini kada je, prije dvije godine, vlasniku agencije Dubrovnik Travel dodijeljeno prestižno priznanje. Naime, upravo je Daniel Marušić proglašen jednim od najutjecajnijih ljudi Nove Europe u kongresnom turizmu i to u renomiranom časopisu Kongres. Upravo s njime smo, pred sezonu, popričali na temu ‘kud plovi ovaj brod’. Odnosno naš turizam.
Turizam se znatno promijenio kroz posljednje desetljeće, a da ne govorimo koliko u odnosu na poratno a negoli tek prijeratno razdoblje. Kada bismo u kratkim crtama pokušali opisati, odnosno detektirati ključne promjene koje bi one bile?
Mnoge destinacije na Mediteranu nisu prošle ono što je Dubrovnik prošao; od ratne devastacije, domaće pljačke i političkih igara, neplanske betonizacije i postepen pad kvalitete turizma od strane kratkovidnih domoljubnih i stranih oportunista. Svakako danas ne idemo u pravcu prema gore, zapravo idemo prema dole – što god masno plaćeni mediji i izvori pisali o Dubrovniku. Mi koji živimo i radimo u Gradu znamo kako je zaista. Nas nitko ne može lagati, iako istu laž ponavljaju već desetljećima, u Dubrovniku je život postao nekvalitetan pa samim time i turizam. Planirano i neplanirano, mnogi su se domogli pozicija, zadržali zubima svoje fotelje, iskoristili tugu i jad ovoga poslijeratnog kraja kako bi se domogli sebi i svojim rođacima jeftino raznih zlatnih dubrovačkih koka. Sve na trošak naroda i ljudi koji su stvorili turizam svojim rukama i znanjem. Dubrovački turizam je tako postepeno otet iz ruke struke u ruke svakakvih muljatora investitora, političara kratkog vijeka, prevaranata, i kratkotrajnih biznis oportunista iz svih rupa domovine, regije i svijeta, koji se međusobno vole samonazivati modernim turističkim stručnjacima. I ne samo to, nego su doveli razne kao stručnjake, platili ih našim novcima da nama drže predavanja što je turizam. E to je tek bilo jako nisko, a očito! Tako da zaista svi temelji kvalitetnog dubrovačkog turizma su sustavno uništeni, otpisani, nema ih! Počivao nam dubrovački turizam u miru!
Nije valjda baš sve tako crno?! Ima i onih koji, uz ljubav prema Gradu, imaju i znanje i sposobnost i ulažu napor koji se odražava na kvaliteti njihovog poslovanja koja nas ipak “podiže” kao turističko odredište?
Čast lokalnim iznimkama koji su uspjeli zadnjih 30tak godina opstati i održati kvalitetu, te biti u koraku s vremenima, prateći svjetske trendove, ulažući svoj kapital, svoje vrijeme, svoj život dugoročno u posao, a na zadovoljstvo gosta, radnika, poslovnih partnera. Vraćajući uloženo u Dubrovnik, zapošljavajući naše ljude, poštujući baštinu i dugoročno vizionarski se prilagođavajući svjetskim trendovima.
Pa postoji li onda mogućnost da ti, kako kažete pojedinci, poguraju stvari u boljem smijeru pa da nastupe značajnije promjene na bolje?
Ključne promjene moći će se dogoditi kada se usijane glave ohlade i kad se uvaži riječ struke, i kad održivost bude na prvom mjestu a ne nečija zarada u jednoj sezoni. Teško je uopće doći do riječi u današnje vrijeme kada se idete boriti za poštovanje struke. Kada uglavnom odete tamo slušate monologe samohvalisanja tih prolaznih figura. Prioritet su i uvijek trebaju biti građani i budući naraštaji, jer bez nas i njih nema turizma! Turizam nisu ceste, nekretnine, zabrane, ograničenja, glasovi, afere, Facebook, obećanja… Turizam su domaći ljudi – početak i kraj priče! A u turizmu dubrovačkom danas sve je manje domaćih ljudi nažalost. S druge strane pitamo se čemu sve to, čemu uopće kvaliteta ako ne jedete lokalno, ne pijete lokalno, ne slušate lokalne note, ne mirišete lokalne mirise, ne vidite lokalne ljude, ne plešete lokalne plesove i ne zabavljate se s lokalcima?!
Po Vašem mišljenju koliko mi kao destinacija idemo u korak s promjenama na globalnom turističkom tržištu? Koliko pratimo trendove a koliko i u čemu konkretno ponajviše zaostajemo? I kako gledate na situaciju s radnom snagom?
Svi zaista nastoje aktivno pratiti trendove. Trud je ogroman od strane svih radnika u turizmu, od strane vlasnika, nije lako…Drugi je par rukava od kuda je tko što stekao; radom, pametnim poslovanjem ili je jamio ili mu je netko namjestio posao. Investitori se bez obzira stavljaju u određene rizike, ali Dubrovnik ima najdužu sezonu od svih gradova na Jadranu iza Venecije, pa su i povrati, takozvani ROI, viši i sigurniji pogotovo za spletkaroše, a njih ima velik broj u Gradu. Danas u turizmu je glavna tema zapravo pitanje: „Jesi našao radnike za sezonu?“. Ne pita se jesu li ti radnici domaći ili strani, znaju li gdje su Pile, Ploče… Nabrojat Elafite, zapjevat neku pjesmu ili ispričati neku legendu i slično. Nego daj da ima ruke, noge, glavu, samo da se odradi! I taj odnos prema djelatnicima je čista novčana transakcija. Ljudi žive danas teško, a prioritet je postao samo te sezone, taj posao i zarada kako bi se živjelo malo bolje i da ostane sa strane što više. Neki su nažalost do nas potegli iz Azije i Južne Amerike zbog samo novaca. Prije to nije bilo tako! To je bio proces. Stranci nam nisu trebali, cijelo društvo je bilo uključeno u turizam, a s koljena na koljeno se turizam živio. Danas ljudi, pogotovo mladi, nemaju pardona i imaju pravo tražiti kompenzaciju za rad i svoja prava, kad vide kako se ponašaju mnogi za koga se on ili ona treba žrtvovat. Pa nisu naivni! Taj međuprostor koji se stvara između rada, radnika, vlasnika i improvizacije u turizmu nažalost postaje sve veći u Dubrovniku. Infrastrukturno puno zaostajemo u alternativnim segmentima turizma. Sportska infrastruktura za rekreativce, odnosno aktivne turiste, je siromašna, zapravo skoro nikakva. Za jednu destinaciju kao Dubrovnik razočaravajuće. Muzejima i galerijama nedostaje kreativnosti za posjetitelje. Gastronomska ponuda se sve više bazira na brzoj prehrani, a većina namirnica nisu lokalnog tipa. Dobri restorani postaju preskupi, a cijena domaćeg vina je nenormalna, neopravdana. Kad je malo grubo vrijeme u Dubrovniku nemate što raditi, a mnogi čak renovirani gradski prostori zjape prazni, neiskorišteni. Nitko o tome ne vodi brigu. A priča se stalno još od poslije rata o produžetku sezone, o cjelogodišnjem turizmu i slično. Zimi neće gost doći ako nema što raditi, gdje lijepo jesti, zabaviti se, kupiti nešto. Pa nama kronično nedostaje kongresno-koncertna dvorana. Svi ostali, manji i nerazvijeniji od nas, nešto imaju i/ili djeluju po tom pitanju. Kod nas nula i ništa ozbiljnoga na vidiku! Pa neće nam gosti doći zimi radi zidina, mora, ili duhova iz doba Republike!
Što bismo i tko ponaosob trebali napraviti kako bismo korigirali pogreške, sustigli turističke trendove za kojima “kaskamo”, jednom riječju unaprijedili se i učinili konkurentnijima?
Uključiti i uvažiti, bez kompromisa, domaću gradsku uspješnu struku na prvom mjestu. Ne samo kao savjetnike već aktivno, u odlukama ravnopravno. Uključiti mlade, od mladih koji žele uopće ostati u Dubrovniku. Iskoristiti sve što imamo za boljitak destinacije. Ne mogu nam savjetnici po masnim cijenama iz unutrašnjosti određivati strategije, ne mogu nam kontinentalne institucije planirati razvoj smjernice našeg turizma, to je suludo! Ovo nisu ničije igre! Generacije koje dolaze će nam zamjeriti jako, a ovdje se netko debelo igra s DNK naše destinacije. Ova današnja generacija je već razočarana, napuštaju nas sposobni, liberalni, alternativni. Ostaju samo oni koji moraju po nečijoj zapovijedi ili oni koji na žalost ne mogu, odnosno nemaju gdje. U turizmu može možda jedna generacija odraditi 20 do 25 godina i onda je vrijeme da nova dođe s novim idejama, novim trendovima, novim standardima. U turizmu se ne može raditi na front liniji cijeli život. Smjena generacije mora biti frekventnija. Mladima treba dati prostora ali i odgovornosti!