U ljeto 1991. godine Dubrovnik se još uvijek smatrao sigurnim dijelom Hrvatske. Procjenjivalo se kako će rat zaobići grad i malo tko je uopće pomišljao na scenarij ratnih razaranja.
Dubrovčane je tješila činjenica kako u gradu ne postoji nijedan vojni objekt, a posebno je značajno odjeknula informacija kako, u slučaju sukoba, grad Dubrovnik štiti nekoliko „prstenova“ obrane.
U srpnju su, na poziv Dubrovčana, u gradskim hotelima boravili prognanici iz Istočne Slavonije. Priče o ratnim razaranjima koja su već pogodila taj dio Hrvatske iz sigurne udaljenosti dubrovačke perspektive činile su se nestvarnima.
A onda je krajem rujna počelo granatiranje konavoskih pograničnih sela. U grad su počeli stizati prognanici iz Konavala, a mračni scenarij se počeo ostvarivati. Operacija blokade Dubrovnika, u vojnom vrhu tzv. JNA poznata pod kodnim imenom „Ajkula“, dugo je planirana, a za cilj je imala zauzimanje juga Hrvatske i izlazak na Neretvu.
U rano jutro dana 1. listopada 1991. godine započeo je opći napad JNA i ostalih oblika paravojske (Teritorijalna obrana Crne Gore, hercegovački četnici i srpski dobrovoljci) na široko područje tadašnje Općine Dubrovnik.
Na prostor bojišnice duljine 120 kilometara od Konavala do Stona iz više pravaca prodrla je sva raspoloživa srpsko-crnogorska vojna sila. Tri brigade od deset tisuća vojnika, praćene sa sto tenkova, pedeset oklopnjaka, artiljerijom te uz snažnu potporu pomorskih i zračnih snaga, zakoračile su na hrvatsko tlo, razarajući i pljačkajući sve što im se našlo na putu.
Tih prvih dana listopada na istoj bojišnici bilo je tek oko 680 slabo naoružanih hrvatskih dragovoljaca i policajaca, koji su na raspolaganju imali devet minobacača, devet ručnih bacača, šest protuavionskih topova, tri topa kalibra 85mm te šest glisera kojima se probijala od ranije nametnuta pomorska blokada grada.
U vrlo kratkom vremenu grad je ostao odsječen od ostatka matice države i svijeta. Zrakoplovi JNA zasuli su brdo Srđ raketama i onesposobili odašiljač HRT-a, a artiljerija je razorila trafostanicu i crpnu stanicu u Komolcu pa je grad ostao bez komunikacije, električne energije i vode.
Već prvog dana do značaja je došlo znanje i smjelost dubrovačkih radio amatera koji su uspijevali probiti informacijsku blokadu i odašiljali izvješća dopisnika u ostatak Hrvatske i svijet.
Građanima Dubrovnika su od 1. listopada 1991. godine uzbune i bombardiranje postali svakodnevnica. Na vrijednosti su naglo dobili brašno, kruh, mlijeko, benzin, agregati, rešoi i baterije. Skloništa su postala stalna mjesta življenja, a voda se, osim s vatrogasnih cisterni, mogla dobiti i iz gustijerni s kišnicom.
Tijekom listopada branitelji Dubrovnika utvrdili su crtu bojišnice pred samim gradom: Hotel Belvedere – Bosanka – Srđ – Komolac – Mokošica, zatim i Sustjepan.
Do kraja Domovinskog rata na dubrovačkom je području ukupno poginulo više od 430 hrvatskih branitelja, a njih 900 je teže ili lakše ranjeno.
Na području Dubrovačko-neretvanske županije poginulo je 92 civila, od toga 15 djece. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata veći je od 140 osoba, među njima i 35 djece.
U koncentracijskim logorima Morinj i Bileća zatočene su 423 osobe s dubrovačkog područja. Od posljedica torture u zatočeništvu su umrle tri osobe, dok je njih više od 40 preminulo nakon puštanja na slobodu.
Stoga je dvadeseta obljetnica napada na Dubrovnik prava prilika za prisjećanje na teške dane prkosa i otpora, hrabra djela dubrovačkih branitelja i herojstvo svih onih koji su te 1991. godine obranili grad.