Damir Fabijanić, cijenjeni hrvatski fotograf, nedavno je predstavio izložbu ‘Dubrovački ljetnikovac’ smještenu u staroj solani u Stonu. Fotografije su iz serije nastale 1995. i 1996. godine, a projekt je prvotno zamišljen kao knjiga u suradnji s NadomGrujić.
Izložba prikazuje ljetnikovce i njihove interijere, ali i atmosferu prostora koji svjedoči o bogatoj povijesti dubrovačkog prostora tijekom i nakon rata.
U razgovoru za DuList Fabijanić nam je otkrio više o svom pristupu fotografiranju, izazovima očuvanja kulturne baštine te osobnoj povezanosti s tim prostorima.
Kako je došlo do realizacije izložbe ‘Dubrovački ljetnikovci’ u Stonu?
To je bila jedna neželjena ljubav, nije se htjela pokazati, tako se volim našaliti. Ljetnikovce sam snimao 1995. i 1996. godine, neću reći po uputama, ali po popisu Nade Grujić. To je trebala biti knjiga koju smo trebali izdati za nakladni zavod Matice Hrvatske — ne ja, nego nakladni zavod. Ona je napisala sjajan tekst koji je tamo trebao stajati, a ja sam sve to snimio, naravno, ono što mi je ona rekla, ali i još dodatno. Bio sam jako oduševljen cijelom pričom. Naravno, taj projekt je stao, zastao. Ja sam došao i formalno otkupio njen tekst. Nisu mi ga baš platili, ali sam otkupio nešto i snimao za njih. Čekao sam do 2002. ili 2003. godine da izdam knjigu, koju sam na kraju i izdao. Umjesto honorara, rekli su mi da će mi platiti tisuću knjiga. Od tada, kada sam imao knjigu s briljantnim tekstom Nade Grujić, na hrvatskom i engleskom, čekam da se ta tema prezentira kako treba, negdje na pravom mjestu. Prijavljivao sam ju na natječaje, ali nitko nije reagirao.
Izlažete li trenutno novije fotografije ljetnikovaca ili su ovo fotografije od prije?
Ne, izlažem ove starije fotografije jer ih nitko nije vidio. Tema dubrovačkog ljetnikovca su fotografije stare 30 godina, ali one su zamrznute u vremenu. Kao što je moj crno-bijeli Dubrovnik zamrznut u vremenu — skalini i Jezuiti koje sam snimio još uvijek postoje. Možda nisu u svakom detalju isti, jer sigurno ima poneka promjena, ali duh je tu. Isto tako, neki ljetnikovci su propali, neki su obnovljeni. Duh ljetnikovaca je zato i u središtu projekta koji se zove ‘Dubrovački ljetnikovac’ – jednina, jer predstavlja idealni ljetnikovac. Iz svih ljetnikovaca izabrani su najbolji detalji koji zajedno čine jedan imaginarni ljetnikovac. Uzeo sam staze, kolone i sve to spojio u jedinstvenu cjelinu.
Zašto mislite da izložba do sada nije našla prostor za prikazivanje?
Dakle, s moje strane postoji strašna želja da se to pokaže, a s druge strane – blokada. Zašto? Ne znam. Pitam se je li to neka nečista savjest, nečija zloba, nebriga… Nemam pravog odgovora. Kao što nemam pravog odgovora ni na druge stvari. Nemam rješenja zašto moji projekti o Dubrovniku nisu podržani onako kako je trebalo. Zašto? Sva tri izdanja knjige ‘Dubrovnik’ Ministarstvo kulture nikada nije podržalo. Prvo izdanje je, zapravo, financiralo Ministarstvo kulture Francuske.
Kada su bila ta izdanja?
Prvo izdanje bilo je 1993. godine. Drugo — 1996. — tada sam se javio Ministarstvu, a komisija, u kojoj su bili ljudi od imena, nazvala me i pitala ‘Zašto?’ Prvo izdanje knjige obuhvatilo je okolicu Dubrovnika, snimljenu još 1990. U međuvremenu sam snimao i tzv. pesimističke parove — ratne ruševine, i optimističke parove — obnovljene kadrove. Htio sam da novo izdanje knjige unese optimizam, da kaže: ‘Evo, idemo dalje.’ Međutim, nitko nije reagirao. Godine 1996. Ministarstvo mi je najprije odobrilo sto tisuća kuna za drugo izdanje. Srećom, 1997. Dubravka Zvrko u Zavodu za obnovu Dubrovnika otkupila je dio fotografija unaprijed, a knjiga je tako ipak izašla te godine kao drugo izdanje. Treće izdanje čekalo je sve do 2018., kada sam ga sam izdao. Time je projekt Dubrovnik zaokružen u trilogiju ‘mir – rat – mir’. Stradun prazan za vrijeme opće opasnosti 1992., a zatim pun ljudi i života — i tako dalje.
Moram Vas vratiti na fotografije ljetnikovaca. Isplatilo bi se danas opet krenuti tim putem? Imate li snage ponoviti taj ciklus i napraviti usporednicu 30 godina kasnije?
Ja imam snage za sve, ali više nemam snage da guram nešto, a da se ne zna što će bit s tim poslije. Srećom, u ovom projektu pomoglo mi je Društvo prijatelja Dubrovnika — oni su zapravo platili izradu fotografija. Inače, pomogli su mi i zato što je još bilo malo vremena za realizaciju. Nakon izložbe oni će preuzeti te fotografije. Jer ja imam masu toga — kompletnu izložbu ‘Dubrovnik’ koja je išla po svijetu, a sada je imam u sanducima kod kuće i više nikoga ne zanima. Kada nešto radim, moram znati što će se s tim dogoditi poslije.
Zašto baš prostor u solani? Zapravo ste i doveli do toga da je na scenu izašao jedan prekrasan novi izložbeni prostor!
Apsolutno. Ja sam otvorio taj prostor. I sad pazite kontrast — kod mene stvari imaju višeznačnosti. Uvijek. Intuitivno. Nije to uvijek neki cilj, nego se tijekom svega toga pojavi. Imate s jedne strane jednu gospodarsku tradiciju na kojoj je, među ostalim, počivala Republika, koja polako propada. Dakle, stari prostor, komadi drva koji vise, truli su… dakle, jedan magazin. I unutra pokazujem najljepšu dubrovačku arhitekturu, jedan kontrast fantastičan. Na podu ima soli, to je jedna zajednička slika koja sjajno funkcionira i govori o povijesti u tri minute. Ono što se kaže — odmah čovjek dođe i vidi: tu je solana, to se financiralo, sve to propada.
Nameće mi se pitanje — vi ste fotograf koji još uvijek razvija fotografije, je li to nekakav otpor digitalnom i novim vremenima?
Ja sam, normalno, kao i većina fotografa, prihvatio digitalnu tehnologiju. Međutim, u moje doba nije bilo fotografa kao što ih danas ima, zato jer nije bilo ono ‘klik’ pa odmah vidiš sliku. Ljudi se nisu usudili snimati nešto, pogotovo po narudžbi. Profesionalni angažman — to se ljudi nisu usudili raditi, jer nisu bili sigurni u to. To je bila jedna faza. Ovo je sada digitalna, koja je, naravno, ubrzala sve skupa. Nema više podrške, materijala i svega toga; ima svoje vrline i svoje mane. Ja ne mogu reći da sam toliko nostalgičan, ali recimo ja sam sada išao s ovom kamerom namjerno za Zagreb, iz tih razloga da se malo vratim u ona prošla vremena. To je autobiografski Zagreb na određeni način.
Da, ali upravo mogućnost objavljivanja na internetu ponovno otvara pitanje – dolazi li monografija, recimo, u nekom knjižnom izdanju uopće u obzir?
Ovako, mogu vam odgovoriti konkretnim primjerom. Kada idete negdje u inozemstvo, iskrcate se na prvi aerodrom, prolazite kroz njega i uđete u prvi dućan gdje su časopisi i knjige – milijun časopisa. Dakle, još uvijek postoje tiskana izdanja. Radio sam prvo 22 godine kao suradnik stranih časopisa, dok me direktor nije izbacio jer je htio prodati časopis. Nakon što sam mu se suprotstavio, odletio sam i nisam se vratio. Povremeno surađujem, ali to više nije onaj status koji je bio. Izdavao sam časopis deset godina. To su sve bili međunarodno vrlo uspješni časopisi. Mislim da su se promijenili kriteriji. Pitanje razumijem, ali odgovorit ću ovako: način na koji ljudi danas pristupaju fotografiji ne mogu osporavati, to je jednostavno tako. Devedeset i devet posto ljudi kaže: ‘Snimim klik, poslije ću to prekadrirati i obraditi.’ Prije toga nije bilo. I u ono doba je bilo nesporazuma i svega toga, ali ja sam imao u časopisu ‘Iće&Piće’ zaštićeni slogan Dare to compare, dakle, usuđujem se usporediti.
Tada ste bili glavni urednik časopisa ‘Iće&Piće’ pa koliko Vam je vremena trebalo da napravite jedan?
Zadnje smo išli četiri broja godišnje, prije smo išli šest, ali uglavnom jako brzo bi sve bilo gotovo. Zašto? Ja sam prvo angažirao urednike, glavne urednike, tri sam promijenio pa sam na kraju ja postao urednik jer sam ušao u đir. Ja čim sam nešto slikavao znao sam gdje to ide – je li za naslovnicu ili nije. I tako je i bilo. U 10 godina časopisa je objavljeno više od 14 tisuća mojih fotografija.
Što nam možete reći o tadašnjem uspjehu časopisa?
U trećoj do petoj godini postojanja, naš časopis bio je treći časopis na svijetu u svojoj kategoriji. Bili smo nominirani zajedno s velikim imenima poput Colibre, Jepa, Riz, a pobijedili smo u kategoriji Lucky Pitch s Mon Foucault Restorani u SAD-u. Nijedan časopis na svijetu nije imao intervjue s najboljim svjetskim kuharima kao mi. Šest godina za redom išli smo na San Sebastian Gastronomika kongres, gdje smo radili s vrhunskim kuharima. Imamo impresivne galerije na webu: Ferran Adrià, Heston Blumenthal, René Redzepi – samo su neki od njih. U zadnjem tjednu postojanja El Bolia, Ferran Adrià nas je primio na razgovor. René Redzepi došao je osobno, a mi smo bili jedini medij koji je dobio intervju od sat vremena u njegovom restoranu Noma.
Nakon svega, osjećate li se nakad kao crna ovca?
Da, sigurno se osjećam, samo taj dio me ne dira. Sve ono što sam radio, ja sam radio zato što sam osjećao da to trebam napraviti. Dakle, to sam ja sve radio sam, nitko mene nije poslao. Ja sam već imao viziju, kad sam ušao u Franjevački samostan i vidio sam ono što je na naslovnici. Nažalost, sve je nekako pobjeglo baš u toj fazi kad smo teoretski možda mogli nešto napraviti. Ali opet kažem, ja ne znam pregovarati. Gledajte, ja kad nešto radim, kada imam ponudu ili bilo što, ja odmah sagledavam cijelu priču i znam što to je. Nažalost, današnji investitori to baš možda ne razumiju i prema tome, meni je tu malo teško funkcionirati u ovom suvremenom svijetu. Ja trebam zadovoljiti naručitelja, da je to možda na nekom nivou, a ne onom kojem ja sanjam i kojem odmah prepoznam u toj temi.
Koji su Vam sadašnji kriteriji?
Ja nemam više snage nikome išta dokazivati – ‘take it or leave it’. Hoćete – hoćete, nećete – nećete.
A koja je cijena rada – sad kad smo se dotakli takvih tema?
Ne znam. Prije nego što odgovorim na pitanje, želim razjasniti nekoliko stvari. Najprije, pitanje je o kojem segmentu konkretno govorimo — je li to samo Dubrovnik ili širi opseg? Trenutno sam u pregovorima s jednom važnom institucijom iz Velike Britanije kojoj sam prošle godine prezentirao svoj projekt u Londonu.
Kakav je onda Vaš stav o prodaji i ustupanju Vašeg arhiva. Kome biste ga bili spremni povjeriti?
Moj stav je jasan. Prvo, ne dam to za džabe. Zato što želim da ono što sam cijeli život radio, zapravo besplatno — jer sam često radio za male ili nikakve honorare — ima svoju vrijednost. Radije ću tu arhivu dati nekoj instituciji gdje će biti dostupna svijetu, nego da je prodam nekome, primjerice muzeju u Kataru, ili bilo kome drugom, koji možda uopće nisu zainteresirani za arhiv Dubrovnika. Ali, ne dam to besplatno. Ne dam ni institucijama, ni Ministarstvu kulture — oni nemaju viziju ni financijsku mogućnost da to adekvatno koriste. Zato smatram da je ovo tema za ozbiljan razgovor. Imam veliki dio tog arhiva digitaliziran, i to na vrhunskom nivou. Ima još dijelova koje neću sad spominjati, jer možda će se nešto od toga realizirati u nekom drugom obliku. Ali iskreno, ako netko želi kupiti moj arhiv, to mi daje osjećaj da ono što sam radio ima svoju stvarnu vrijednost.