Damir Fabijanić, cijenjeni hrvatski fotograf, nedavno je predstavio izložbu ‘Dubrovački ljetnikovac’ smještenu u staroj solani u Stonu. Fotografije su iz serije nastale 1995. i 1996. godine, a projekt je prvotno zamišljen kao knjiga u suradnji s Nadom Grujić.
Izložba prikazuje ljetnikovce i njihove interijere, ali i atmosferu prostora koji svjedoči o bogatoj povijesti dubrovačkog prostora
U razgovoru za DuList Fabijanić nam je otkrio više o svom pristupu fotografiranju, izazovima očuvanja kulturne baštine te osobnoj povezanosti s tim prostorima.
Kako je došlo do realizacije izložbe ‘Dubrovački ljetnikovci’ u Stonu?
To je moja dugogodišnja nerealizirana ljubav koju nisam uspio pokazati kako sam htio, tako se volim našaliti. Ljetnikovce sam snimao 1995. i 1996. godine, po popisu Nade Grujić, našeg najvećeg stručnjaka za dubrovačke ljetnikovce, za knjigu koju je trebao izdati Nakladni zavod Matice. Nada je napisala sjajan tekst za knjigu, a ja sam sve to snimio, naravno, uz dodatno snimanje i izbor vlastitih motiva i vizura. Bio sam oduševljen cijelom pričom i jedva čekao realizaciju, no projekt je stao. Zato sam otišao u Nakladni zavod MH i i formalno „otkupio“ njen tekst, u zamjenu za neplaćeni honorar za neke druge moje fotografije za njih. Čekao sam i čekao, prijavljivao uzaludno na natječaje i konačno, 2003. godine, izdao u vlastitoj nakladi. I opet kao „trampu“ za obavljeni posao tj. platili su mi tisak knjige umjesto honorara. Od tada, čekam da tu temu (i knjigu s briljantnim tekstom Nade Grujić, na hrvatskom i engleskom), prezentiram kao izložbu na način i na mjestu kako zaslužuje. Osim nekoliko realiziranih manjih (i nepotpunih) izložbi, tema je čekala i dalje.
Izlažete li na ovoj izložbi novije fotografije ljetnikovaca ili su ovo fotografije od prije?
Izlažem ove „stare“ fotografije, jer ih do sada nitko nije vidio u takvom formatu i cjelovitosti. Te fotografije dubrovačkih ljetnikovaca stare su 30 godina, ali one su kao zamrznute u vremenu. Kao što je moj crno-bijeli Dubrovnik zamrznut u vremenu — npr. skalini uz Jezuite koje sam snimio još uvijek i danas postoje takvi. Možda nisu u svakom detalju isti, jer sigurno ima poneka promjena, ali duh je tu. Isto tako, neki ljetnikovci su propali, neki su obnovljeni. Duh ljetnikovaca je zato i u središtu projekta koji se zove ‘Dubrovački ljetnikovac’ (jednina), jer predstavlja „idealni ljetnikovac“ — iz svih ljetnikovaca izabrani su najbolji detalji koji zajedno čine jedan imaginarni ljetnikovac —šetnice, paviljoni, kolone,… sve spojeno u jedinstvenu cjelinu.
Zašto mislite da izložba do sada nije našla prostor za prikazivanje?
Zašto desetljećima postoji jaka želja da to pokažem, a s druge strane – blokada? Ne znam. Pitam se je li to neka nečista savjest, nečija zloba, nebriga… Nemam pravog odgovora. Nemam odgovor ni zašto moj projekt „Dubrovnik…“ nije godinama podržan onako kako je trebalo. Niti jedno od tri izdanja knjige ‘Dubrovnik’ Ministarstvo kulture RH nikada nije podržalo. Prvo izdanje je sufinanciralo Ministarstvo kulture — ali Francuske.
Kada su bila ta izdanja?
Prvo izdanje bilo je 1993. godine., trodijelno -okolica (snimljenu 1990.) i grad (snimljen od 1989.) prije rata, te treći dio Grad i okolica u ratu s upečatljivim parovima (zovem ih „pesimistični“ jer pokazuju isti motiv prije i poslije razaranja). Godine 1996. prijavio sam se na natječaj Ministarstvu kulture da pokažem i obnovu, vraćanje života (i optimističke parove — srušeno i obnovljeno), a vijeće ministarstva, u kojoj su bili ljudi od imena, odobrilo mi je sto tisuća kuna. Uzalud, jer mi je najdugovječniji ministar ukinuo — sve! Srećom, 1997. uz dogovor sa Dubravkom Zvrko i Zavodom za obnovu Dubrovnika koji je otkupio dio knjiga unaprijed, realizirao sam sam to drugo izdanje. Treće izdanje čekalo je sve do 2018., kada sam ga (ponovo) sam izdao. Time je projekt Dubrovnik zaokružen u trilogiju ‘mir – rat – mir’. Stradun prazan za vrijeme opće opasnosti 1992., a zatim pun ljudi i života — i tako dalje.
Moram Vas vratiti na fotografije ljetnikovaca. Bi li se isplatilo danas opet krenuti tim putem? Imate li snage ponoviti taj ciklus i napraviti usporednicu 30 godina kasnije?
Ja još uvijek imam snage za sve suvisle projekte, ali više nemam snage da guram nešto, za što se ne zna što će poslije biti s tim. Srećom, u ovom projektu pomoglo mi je Društvo prijatelja Dubrovnika — oni su zapravo financirali izradu fotografija i omogućili da se iz magazina makne dio soli koji bi ozbiljno omeo primjerenu prezentaciju fotografija. Nakon izložbe u Zagrebu u lisopadu (Tunel Grič), oni će preuzeti te fotografije. Inače, imam masu materijala — i kompletnu izložbu ‘Dubrovnik’ koja je išla po svijetu, a sada stoji u sanducima kod mene doma i više nikoga ne zanima.
Zašto baš prostor u solani? Zapravo ste i doveli do toga da je na scenu izašao jedan prekrasan novi izložbeni prostor!
Slažem se, otvorio sam taj „novi prostor“. I uz veliku podršku Solane Ston. Moji projekti uvijek su višeznačni i možda nisam svjestan svega od samog početka, već se intuitivno, tijekom realizacije, pojavi neki novi značajan argument u projektu. I sad pazite kontrast — imate s jedne strane gospodarsku tradiciju na kojoj je, među ostalim, počivala Republika, koja stagnira i polako propada. Dakle, stari prostor, s gredama koje nagriza sol, u kojem pokazujem najljepšu dubrovačku arhitekturu, mjesto ladanja, filozofije, pjesništva, glazbe, …jedan fantastičan kontrast. Na podu je sol, to je zajednička slika koja sjajno funkcionira i govori o značajnoj povijesti u tri minute. I pita nas: jesmo li to uopće zaslužili, ako se tako loše brinemo o tome?
Nameće mi se pitanje — vi ste fotograf koji još uvijek razvija fotografije, je li to nekakav otpor digitalnom i novim vremenima?
Normalno sam, kao i većina fotografa, prihvatio digitalnu tehnologiju. U moje staro (analogno) doba nije bilo toliko fotografa kao što ih danas ima, zato jer nije bilo onog ‘klik’ pa odmah vidiš sliku. Ljudi se nisu usudili snimati nešto profesionalno, po narudžbi, jer nisu bili sigurni u svoju sposobnost realizacije, trebalo je imati ozbiljno fotografsko znanje. Ovo današnje digitalno doba sve je ubrzalo. Nema više vremena, trošenja materijala i svega toga, no svako doba ima svoje vrline i mane. Ne mogu baš reći da sam nostalgičan, ali moju drugu velika aktualnu izložbu u Zagrebu („Gaia…i Zagreb“) snimio sam na kolor negativu formata 6x12cm, da se nostalgično vratim u ona prošla vremena. To je autobiografski Zagreb, tematski i tehnološki iz onog doba.
Da, ali upravo mogućnost objavljivanja na internetu ponovno otvara pitanje – dolazi li monografija, recimo, u nekom knjižnom izdanju uopće u obzir?
Mogu vam odgovoriti konkretnim primjerom. Kada idete negdje u inozemstvo, iskrcate se na prvi aerodrom i uđete u prvi dućan gdje su časopisi i knjige – mnoštvo toga. Dakle, još uvijek postoje tiskana izdanja. Radio sam 22 godine kao urednik fotografije i glavni fotograf u CROATIA AIRLINES putnom časopisu (dok mi tadašnji direktor nije prekinuo ugovor iz kalkulantskih razloga). Aktivno sam sudjelovao u stvaranju časopisa ORIS. Od 2007. do 2018. izdavao sam časopis Iće&piće. To su sve bili međunarodno vrlo uspješni časopisi. Činjenica je da su se promijenili kriteriji, da je print svugdje u problemima. I način svakodnevnog fotografiranja se promijenio, pogotovo u doba mobitela. Devedeset i devet posto ljudi kaže: ‘Snimim (klik!), poslije ću to prekadrirati i obraditi.’ Način na koji ljudi danas pristupaju fotografiji ne mogu osporavati, to je jednostavno tako, ma što ja mislio o tome.
Tada ste bili glavni urednik časopisa ‘Iće&Piće’ pa koliko Vam je vremena trebalo da napravite jedan?
Pred kraj izlaženja, išli smo četiri broja godišnje, prije smo išli šest, ali uglavnom svaki broj se jako brzo radio. Zašto? U početku, bez iskustva, promijenio sam 3 izvršna urednika, dok nisam preuzeo sve, jer sam ušao u đir. Dok sam nešto snimao, odmah sam znao gdje to ide –npr. je li za naslovnicu ili nije. I tako je i bilo. U tih 10 godina u časopisu je objavljeno više od 14 tisuća mojih fotografija.
Što nam možete reći o tadašnjem uspjehu časopisa?
U petoj godini postojanja, časopis Iće&piće proglašen je trećim gourmet časopisom na svijetu (Gourmand awards). Ispred nas je bio kultni njujorški Lucky Peach (Momofuku Restaurants), drugi je bio njemačko-austrijski mega časopis Falstaff. U to doba niti jedan časopis na svijetu nije imao intervjue s najboljim svjetskim kuharima kao mi. Šest godina za redom, kolega Velimir Cindrić i ja išli smo na kongres Gastronomika u San Sebastian, gdje smo radili intervjue s vrhunskim kuharima. I dan danas možete na mojoj web stranici vidjeti galeriju portreta na webu: Ferran Adrià, Heston Blumenthal, René Redzepi – samo su neki od njih. U zadnjem tjednu postojanja El Bullija, Ferran Adrià nas je primio na razgovor. René Redzepi došao je na dan i pol u San Sebastian kad je proglašen No 1 chefom svijeta (Noma), a mi smo bili jedini medij koji je dobio intervju od sat vremena! U časopisu sam koristio zaštićeni slogan „Dare to compare“, dakle, zaista, usuđujem se usporediti.
Nakon svega, osjećate li se nekad kao crna ovca?
Da, često se osjećam tako, samo što me to više toliko ne uznemirava, jer znam da (više) ništa ne mogu promijeniti. Tek me povremeno čini rezigniranim. Sve ono što sam radio, radio sam zato što sam osjećao da to trebam napraviti, jer baš tako osjećam, i npr. nitko me nije poslao snimati u Dubrovnik u ratno doba, već sam sam osjetio taj poriv. Nažalost, sve je nekako otišlo krivo još u toj fazi kad smo teoretski možda mogli nešto više napraviti. Nikad nisam znao pregovarati, jer bi uvijek prevladali emotivni kriteriji nad racionalnim. Gledajte, kad nešto radim, kada imam narudžbu ili bilo što, odmah sagledavam cijelu priču i znam što bi trebalo. Nažalost, današnji investitori to baš i ne razumiju i meni je tu malo teško funkcionirati u ovom „suvremenom“, površnom svijetu, zadovoljiti naručitelja koji baš ne razumije bitno, a nema povjerenja u mene koji imam iskustva. Nikad se nisam libio raditi komercijalne stvari i u naoko banalnim temama tražio sam svoj novi dio kreativnog svijeta u kojem i dan danas sanjam svoje fotografske snove.
Koji su Vam sadašnji kriteriji?
Sve su stroži, umjesto blaži kao kod nekih koji pomalo odustaju. Nemam više snage nikome išta dokazivati – ‘take it or leave it’. Hoćete – hoćete, nećete— nećete.
A koja je cijena rada – sad kad smo se dotakli takvih tema?
Višestruko manja nego kao nekad. U zadnje dvije godine izdano je osam knjiga u kojima se autor većine (ili svih) fotografija, u nekima i urednik ili art-direktor. Nekad bio mogao vrlo lagodno živjeti ta dvije godine od tog honorara. Danas je to — nemoguće.
Kakav je onda Vaš stav o prodaji i ustupanju Vašeg arhiva. Kome biste ga bili spremni povjeriti?
Moj stav je jasan. Prvo, ne dam to za bagatelu. Želim da ono što sam cijeli život radio u kulturi — često radio za male ili nikakve honorare, a ratnu tematiku i besplatno — ima svoju vrijednost. No, radije ću tu arhivu ustupiti nekoj značajnoj instituciji gdje će biti dostupna svijetu, nego da je prodam višestruko isplativije nekome, primjerice muzeju u Kataru, ili bilo kome drugom, koji možda uopće nisu zainteresirani javnu prezentaciju. Ne mogu ni zamisliti da bi pod tim uvjetima bile zainteresirane neke naše institucije ili Ministarstvo kulture — oni nemaju viziju ni financijsku mogućnost da to adekvatno iskoriste. Zato smatram da je ovo tema za ozbiljan razgovor. Imam veliki dio tog arhiva digitaliziran, i to na vrhunskom nivou. Ima još dijelova koje neću sad spominjati, jer možda će se nešto od toga realizirati u nekom drugom obliku. Trenutno sam u pregovorima s jednom važnom institucijom iz Velike Britanije. Iskreno, ako netko zaista želi moj arhiv, to mi daje osjećaj da ono što sam radio ima i svoju stvarnu vrijednost.