Djevojka poznata pod imenom Daisy May nastupila je na nedavno održanom, devetom po redu, Rock Šalabahteru Gimnazije Dubrovnik i Kluba Lazareti.
Ovo joj je prvi ‘pravi’ javni nastup, a otkad se bavi glazbom i što joj glazba znači u životu, otkriva za duList.
Daisy May, učenica si Gimnazije Dubrovnik i nedavno si se predstavila sa zanimljivim opusom na koncertu u Lazaretima. Možeš li se predstaviti?
Pravo mi je ime Stanka Vodopić i idem u 4. razred jezične gimnazije, gdje ima puno učenja, ali ipak ne toliko da se ne stignem baviti i nekim sporednim stvarima. Tako u slobodno vrijeme volim čitati, gledati filmove, pomalo svirati gitaru i pjevati, ali moja je najveća strast zapravo montaža videa. Volim sakupljati retro video klipove iz razdoblja 50-ih do 90-ih godina. Izbor videa je ponajprije osoban. Često su to prikazi prekrasnih mjesta, ljudi koji se dobro zabavljaju ili čak scene iz starih crtića, sve to spojeno s glazbom. Tako nabacane slike, istina, nemaju neku povezanu priču, ali puno mi znače i preko njih pokušavam prenijeti tu jednu nostalgičnu atmosferu i probuditi uspomene na ono najbolje iz prošlosti. S vremenom sam u taj kolaž videa počela ubacivati i neke svoje ‘kućne’ videe, glazbu sam zamijenila svojim obradama pa su na neki način oni postali moji, nazovimo, spotovi.
Kako ti je palo na um ime Daisy May?
Daisy, jer je divno biti tratinčica – izležavaš se na livadi po cijele dane, i sve što ti treba je malo vode i sunca. A nema boljeg vremena za to nego u svibnju (May). Završava zima, ali još nije toliko vruće da se ne može disat… Baš kako treba!
Je li ti ovo prvi javni nastup? Kako to da si se odlučila upravo za Rock Šalabahter?
Nastup na Rock Šalabahteru bio je moj prvi javni nastup pred više od… 5 ljudi, a ponudili su mi ga profesor Prusina iz Gimnazije i još neke gimnazijalke koje su zadužne za organizaciju. I ja sam pristala.
Izabrala si zanimljiv i zahtjevan repertoar za izvedbu. Baviš li se inače ‘malo ozbiljnije’ pjevanjem, ideš li na satove i slično?
Iskreno, nemam baš velikog pjevačkog iskustva. Pjevam više ono što se reče ‘pod tušem’. Otkad sam bila mala skakala sam po kući s četkom u rukama praveći se da mi je to mikrofon, i sve do danas nisam dopustila ukućanima da se odmore od te galame. Naravno da moram još puno, puno vježbati, ali vjerujem da to nije problem kad imaš volje.
Današnja glazba – komercijalna, površna i kopira samu sebe
Koja ti je najdraža vrsta glazbe, omiljeni izvođači..?
Kad je riječ o odabiru glazbe rekla bih da više volim ‘prekopavati’ prošle godine nego slušati današnju glazbu jer mi se čini da, čast iznimkama, postaje dosta komercijalna, površna i kopira sama sebe. Hitovi su jedan nalik na drugog, prolazni. Za mene osobno, glazba s više poezije i osjećaja ima i veću vrijednost. Moj glazbeni ukus je raznovrsan, vjerovatno nikad ne bi završila s nabrajanjem… Rekla bih samo da su to velikani svakog žanra. Počnimo od stoner rocka devedesetih ili heavy metala osamdesetih, preko psihodeličnih ranih sedamdesetih i kasnih šezdesetih koje donose Doorse, Grateful Dead, Iron Butterfly, Kinga Crimsona ili Rare Bird, sve do bezvremenskih klasika pedesetih… Ljudi me vjerovatno ne bi povezali s mojim uzorima, ali istina je da su dosta utjecali na ono što jesam i način na koji to prenosim.
Vidiš li se u budućnosti kao pjevačica? Je li dubrovačka glazbena scena dobra startna pozicija za uspjeh?
Sigurna sam da će me ljubav prema glazbi i pjevanju uvijek pratiti, a što nosi budućnost – to ćemo vidjeti. Od nekuda treba početi, pa zašto ne tu gdje jesam? Dubrovnik jest malen grad, ali ima i puno mladih talenata, odličnih bendova i zaniteresiranih ljudi čija je podrška jako važna i uvijek dobrodošla.