Naš sugrađanin Dejan Babić upravo se vratio sa čuvenog norveškog Norsemana, svjetskog prvenstva u ekstremnom ironman triatlonu. Štoviše, postao je prvi Hrvat koji je uzeo famoznu ‘crnu majicu’ na tom natjecanju i, zauzevši 106. mjesto s vremenom 13h:59 min, kvalificirao se među 150 najboljih u svijetu. Zloglasni Norseman se smatra pojedinačno jednim od fizički – mentalno najzahtjevnijih izazova u svijetu sporta i šire, a podrazumijeva 225,8 km utrke u segmentu plivanja – bicikliranja – trčanja, ukupne elevacije preko 5.235 m i temperature mora od 12°C do 15°C. Glavni moto ovog, gotovo pa nadljudskog izazova, je ‘You can not do it alone’!
Upravo ste se vratili s Norsemana. O kakvom je zapravo natjecanju riječ?
Triatlon je sport koji obuhvaća tri sporta u jednom: plivanje, biciklizam, trčanje. Tim redoslijedom. Ironman je najzahtjevnija distanca koja obuhvaća 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja, 42 km trčanja (puni maraton). A ekstremni ironman je disciplina koja obuhvaća sve navedeno, međutim temperatura zraka i mora na sjeveru Europe, kao i izmjenjivanje četiri godišnja doba u intervalima od jednog sata, te velike visinske razlike, čine ovu utrku pored samih distanci ekstremnom. Start utrke je u 5 sati ujutro, a provjera opreme počinje već u 3 sata, iz jednostavnog razloga što sama utrka traje u prosjeku nekih petnaestak sati i na cilj, koji se nalazi na vrhu jedne od najvećih norveških masiva, ne možete ući tijekom mraka.
Kolika je bila očekivana temperatura mora, zraka, elevacija, na Norsemanu?
Očekivana temperatura mora je bila između 12°C i 15°C stupnjeva, temperatura zraka od 2°C do 20°C zavisno u kojem dijelu Norveške se u datom trenutku nalazite obzirom da utrka obuhvaća 225,8 km puta i na tom potezu s morske razine iz hladnog fjorda nakon plivanja, prebacujete se na bicikliranje i prelazite 180 km puta preko više planinskih platoa gdje su jak vjetar, kiša, grad, pa i na momente jako sunce standardna pojava koja se izmjenjuje neprestano u intervalima. U tom razdoblju prelazite kumulativnu elevaciju od 5.235 m, dio toga je tijekom bicikliranja 3.416 m, a dio tijekom trčanja 1.819 m. Činjenica je da se pored fizičkog i mentalnih izazova, morate pripremiti na adaptaciju na jako puno različitih vremenskih i samim time fizioloških uvjeta.
Kako su uopće tekle pripreme za jedno takvo natjecanje?
Specifične pripreme za jedno ovakvo natjecanje su trajale tri mjeseca, uzimajući u obzir da imate solidnu bazu u triatlonu. A ja sam se mentalno i fizički dijelom počeo spremati nakon kvalifikacijske utrke u ekstremnom ironmanu Black Lake u rujnu prošle godine. Ono što je za mene bilo specifično, imao sam prometnu nezgodu i to ne bilo kakvu. Naime, na motoru me udario autobus. U toj nesreći sam prošao dobro dijelom radi samih okolnosti nezgode, a dijelom radi činjenice da sam fizički i mentalno prilično otporan. Izgubio sam svijest i dobio potres mozga, bio dobro natučen, zadobio ozljede i šavove na nogama, ali većih lomova nisam imao. U tom spomenutom razdoblju od tri mjeseca, mjesec dana nisam uopće mogao trenirati. Zakomplicirale su mi se dodatno rane na nogama, budući da sam nakon razdoblja mirovanja trenirao u moru i bazenu, a dodatno na bicikli i trčanju bio izložen znojenju i suncu. Rane su mi sporo zarastale, noge su mi bile upaljene, bio sam i još uvijek sam na antibioticima. Dodatna specifičnosti samih priprema je da se u Dubrovniku tijekom ljeta teško spremati za vremenske uvjete kakve te čekaju u Norveškoj. Trening u jednoj fazi treba ilustrirati uvjete same utrke pa smo moj trener Željko Cota, studiozni diplomirani KIF-ovac i mladi triatlonac za kojeg će se tek čuti, radili visinske pripreme po okolnim brdima, ali na ekstremno visokim temperaturama vezanim za naše podneblje. Dodatno sam plivao dok me je on pratio sa sup-om, od Sustjepana do izvora Omble. Distanca je identična plivačkom segmentu na Norsemanu 3,8 km s tim da je temperaturna razlika 15°C, Sustjepan 27°C – Izvor Omble 12°C. Nakon izlaska kod izvora, nastupila je hipotermija, trebalo mi je 7 minuta da dođem sebi u srpnju izložen suncu na 32°C. Sve te pripreme smo radili jer takve stvari vas potencijalno čekaju na Norseman-u.
Kako se hranite tijekom utrke, odnosno koliko kalorija unosite, i koliko ste kilograma izgubili nakon utrke?
Ishrana, takozvani ‘fueling’ tijekom utrke je specifična, jer ‘carbo-loading’ počinje tri dana prije same utrke, kada počinjete unosite puno veći unos ugljikohidrata u sebe iz kojih faktički crpite energiju na dan utrke iz zaliha glikogena u mišićima. Nakon večere noć prije utrke, s obzirom da ne spavate, što radi anksioznosti, što radi uzbuđenja, posljednji pravi obrok pojedete mahom na silu ponovo oko 1 sat ujutro i to su opet ugljikohidrati: zobena kaša, banane, datule. Što se tiče ishrane tijekom same utrke, ona je bazirana na ‘hydrogelovima’, ‘tekućoj hrani’ koja se sastoji od šećera: maltodekstrina, fruktoze, pektina, natrijevog klorida. U pola litre vode u boci ide kesica koja nosi 80 g ugljikohidrata. Dok su u drugoj boci u tekućem stanju na bicikli elektroliti: kalcij, natrij, kalij, magnezij, posebno važni za funkcionalnost mišića i živaca. Tih litru tekućine pijete u prosjeku svakih sat vremena. Da bi na predviđenim stanicama, kao u Formuli 1, stali sa strane gdje vas čeka vaš support tim, koji brzinski mijenja prazne boce za pune jer je to u biti vaše pogonsko gorivo. Pored ostalih stvari: energetskih čokoladica, gumenih bombona, banana, datula, coca-cole, mini tortilja, mini kobasica, coca-cole, štapića. Tijekom utrke sam izgubio preko 12 tisuća kalorija i nekih 5 kg.
Već neko vrijeme prakticirate ‘cold plunge’ odnosno ‘hladnu kupku’. Možete li nam reći kako vam je to pomoglo u pripremama i koje su specifičnosti te metode?
Prakticiram već pet godina tuširanje potpuno hladnom vodom i tijekom zimskog razdoblja, a prije par godina sam nakon te uvertire počeo prakticirati ‘cold plunge’. Za popularizaciju ove metode u svijetu zaslužan je Wim Hof, iako je sama metoda poznata od davnina. Koristili su je Egipćani nekada, a u novije doba Skandinavci. U bačvu hladne vode stavite dosta hladnog leda, provedete unutra između tri do pet minuta vremena prakticirajući vježbe disanja. To istovremeno pomaže cirkulaciji, jačanju metabolizma, pomaže ‘recoveryju’ nakon iscrpljujućih treninga jer smanjuje upale, a i dodatno se preporučuje recimo za osobe koje imaju problem s anksioznošću i depresijom.
Što Vas motivira za stalno ‘probijanje granica’?
Općenito, ono što volim u ekstremnom ironman triatlonu je činjenica da nema glume, sirovo je na jedan način u onom iskonskom smislu. Sami ste protiv sebe, i možete eventualno uspjeti na svom putu samo ako imate prirodu na svojoj strani. Jutro kad smo odlazili iz Osla, shuttle vlak do aerodroma iz centra je bio zatvoren radi neviđenih oluja i poplava koje su zadesile Norvešku. Snijeg je česta pojava na završnici same utrke i vrh planine je često zatvoren. Ljudi teže ekstremnim sportovima jer u tim trenucima gube ego, neugodnost tog intenziteta i trajanja isključuje ego i zapravo doživljavate cjelinu. Kažu da pravi život zapravo počinje na granici zone komfora. Sve te stvari su ono što je metafora ujedno i samog života; prihvaćanje izazova, preskakanje prepreka, pomicanje osobnih granica.
Što je sljedeće? Ili ćete si priuštiti duži odmor?
Za sada puštam da se dojmovi slegnu, previše toga se dogodilo u 14 sati utrke. Dodatno u razdoblju priprema i logistički samog odlaska u Norvešku. Cijeli taj proces treninga, prehrane, bildanja mentalne stamine, organizacije samog puta i operative je iznimno zahtjevan, tako da ću svakako uzeti vremena za odmor. Ovim putem zahvaljujem svom timu bez kojeg ovo ne bi bilo moguće i partnerima: Panex-Dinamic, Keindl Sport, Zračna Luka Dubrovnik, Artisan, Maurten. Također svakome tko mi je direktno i indirektno pomogao u ovom izazovu, davao mi je podršku i imao razumijevanja. U krajnjoj liniji i ne vjerovao u mene jer me to samo dodatno motiviralo.
Član ste Triatlon kluba Dubrovnik. Kako tu stvari stoje? Koliko klub ima članova i koliko je kod nas zaživjela disciplina ekstremnog ironman triatlona.
Triatlon klub Dubrovnik je relativno mlad klub, ali koji generira značajne rezultate. Od 30-ak članova kluba imate 6 ironmana uključujući i jednu ironlady: Made Žeravica, Jakša Diklić, Ivo Dadić, Daniel Marušić, Goran Pulig koji se upravo vratio iz Klagenfurta s ironman utrke. Dok sam ja završio dva ekstremna ironmana. Međutim tu ima drugih disciplina poput: poluironmana, olimpijskog triatlona, sprint triatlona, koje su kraće utrke s većim intenzitetom. I svi D3 članovi participiraju na tim utrkama u svojoj zoni interesa. Klub skupa s predsjednikom Danielom Marušićem, koji entuzijastično gura multisport ligu (plivanje, bicikliranje, trčanje), aktivno sudjeluje u radu lokalne zajednice. Na taj način pruža mogućnost plivačima, biciklistima, atletičarima, triatloncima, da se okušaju u nekoj od disciplina tijekom utrka koje se organiziraju: razni triatloni, aquatloni (plivanje i trčanje), duatloni (trčanje i biciklizam), odnedavno i za mlađe uzraste. U listopadu imamo ‘Earth Sea and Fire’ međunarodnu utrku u Dubrovniku, olimpijski i sprint triatlon, na koju dolaze triatlonci mahom iz Europe i regije. Imamo i perspektivnog triatlonca i ujedno trenera Željka Cotu, očekujem(o) na državnom prvenstvu u nekoj od disciplina postolje, pa ćemo vidjeti rezultate u idućem razdoblju.
Za kraj – dojmovi same Norveške?
Norveška je evolucijski vrh piramide. Ekonomski, vezano za tech, elektrifikaciju, ekologiju, ishranu, sport, opću kulturu, ulaganja u umjetnost, edukaciju… Najgrandioznije građevine u Oslu nisu pretenciozne, kao ni sami Norvežani koji ne pokazuju svoj status tranzicijski nametljivo kroz lažne materijalne atribute. To su mahom kapitalni objekti: Opera house, Munch-ovo muzej, Deichman biblioteka. Biblioteka je to veličine arene koja radi sedam dana u tjednu i prima oko 7 tisuća ljudi dnevno. Tu ljudi čitaju, uče, rade, rade s 3D printerima, igraju šah. U knjižnici se radi bolje integracije mogu naći odjeljci koji su namijenjeni nekoj od manjina koje žive u Oslu, pa tako imate na policama naslove Miljenka Jergovića, Karima Zaimovića, Svetislava Basare. Za nova reizdanja nekih od eminentnih svjetskih književnika već je posađen ‘papir’, simbolično i praktično. Norvežani su više ‘skill oriented’, nego ‘people oriented’ kao recimo mi, pa vjerujem da to komunicira njihov hladan duh i pristup. Međutim svugdje postoje i na cesti klubovi npr. s ‘climbing wallom’ gdje se okuplja ekipa prema zajedničkim interesima, više nego da dokoličari isključivo po kafama. Vrijeme je drugi faktor koji ljudi ističu kao nedostatak, a zapravo nije. Zašto? Jednostavno jer u Norveškoj nema lošeg vremena, nego samo loše opreme, pa ljudi bicikliraju rekreativno u 4:30 ujutro prije posla i na minusima, ili pak trče najnormalnije po kiši. Drugim riječima, pristup je bitniji od karata koje su ti podijeljene. Priroda je nestvarna; šume, vodopadi, jezera, rijeke… A još nestvarnija činjenica da na pređenih 800 km nismo vidjeli ni jednu bačenu bocu, papirić, otpad ili pak divlju gradnju. Kako to? Ne znam, ali gradovi i krajolici izgledaju ljepše, čišće i urednije nego većina interijera kod nas. Bez pretjerivanja. Pretpostavljam da vole svoju zemlju i to pokazuju na konkretan način, poštujući prije svega tlo po kojem hodaju. Ono još interesantnije – nigdje nismo vidjeli ni jednu kladionicu, ali se zato ljudi klade na svoje zdravlje i bave se primjetno aktivnostima i sportom poput: kampiranja, planinarenja, biciklizma, trčanja, rolanja, i slično. Jednom rječju, što bi rekao Thomas More – utopija!
Foto: Privatni album
Iz tiskanog izdanja DuLista