U bespućima Interneta, posebno društvenih mreža, danas se mogu pronaći mnogobrojne crtice iz bliže, ali i nešto dalje povijesti Dubrovnika.
Stare fotografije uvijek su zanimljive za pogledati, a jedna od njih posebno nam je zapela za oko. Naime, u jednoj od brojnih grupa na Facebooku objavljena je fotografija s natpisom – Lapad pred izgradnjom najvećeg puta zvanog Bulevar (1969.). Iako većini starijih generacija ne treba objašnjavati o kojoj je ulici riječ, budući da je naziv Bulevar ostao do danas uvriježen među građanima, oni mlađi možda će se naći u čudu. Gdje je sad pak ta ulica?
Bulevar, Ivan Morđin Crni…
– Lenjin je otp’o, ali je Bulevar ost’o – zanimljiv je komentar koji je popratio ovu fotografiju. I zaista, ova se lapadska ulica, danas znana kao Kralja Tomislava, u doba bivše države nazivala Bulevarom Lenjina. No, Lenjin je otpisan, a Bulevar je preživio. Zadržavanje starog, iako neomiljenog, naziva nije specifično samo za Bulevar. Takav primjer možemo naći i kod Medareva, kojega su prema informacijama s foruma nakon Drugog svjetskog rata tadašnje vlasti nazvale po imenu jednog radnika na tamnošnjem imanju.
Zapravo, svako vrijeme, odnosno svaka promjena vlasti diljem Hrvatske pa tako i u Dubrovniku sa sobom je donijela i promjenu naziva ulica, trgova, institucija… Nama bliže razdoblje svakako je ono iza Drugog svjetskog rata. Socijalistički režim tadašnje SFR Jugoslavije ulicama i institucijama davao je sebi pogodne i prigodne nazive kako bi se kroz njih promovirali ‘narodni heroji’, ‘bratstvo i jedinstvo’, ‘ljubav sa SSSR-om’… Tako su mnoge ulice, ali i institucije nosile imena tadašnjih heroja i lokalnih antifašista, kao i vojnih formacija poput XIII južnodalmatinske brigade, X. hercegovačke brigade ili pak Puta JNA.
A sjećate li se dvorane Doma sindikata Ivan Morđin Crni u prostoru današnje Klarise? Ili pak Centra za predškolski odgoj Anuška Radeljević? Na tom tragu svakako je i tvornica ulja u Gružu, a ova se lokacija, iako tvornica ulja već davno ne postoji, i dalje naziva ‘Radeljević’. I Tvornica ugljenografitnih proizvoda TUP jedno se vrijeme nazivala TUP Nikola Mašanović.
Miše Simoni to je naša škola…
Generacije Dubrovčana koje su školu počele pohađati nakon 1992. godine vjerojatno se ne sjećaju starih naziva škola. Kad smo već spomenuli Morđina Crnog vjerujemo kako rijetko tko zna da je ime ovog Pelješčanina nosila i stonska solana, ali i škola u Smokovljanima. Jednako tako i Osnovna škola Marina Getaldića do te je godine, naime, nosila naziv OŠ Miše Simoni, a vjerujemo kako je mnogim bivšim učenicima u sjećanju i dalje svježa školska himna i stihovi ‘Visoka zgrada na obali mora, ponosno stoji poput heroja…’. No, iako se naziv Miše Simoni gotovo izgubio iz upotrebe u svakodnevnom govoru, to se donekle ne može reći za OŠ Nikica Franić, današnju Marina Držića. Jer, priznat ćete kako se mnogima od vas i dalje ponekad omakne ovaj stari, prijeratni naziv škole.
Isto vrijedi i za zgradu DTS-a u današnjoj Vukovarskoj ulici, kraj gruškog bazena, za koju mnogi i dalje koriste taj naziv koji podrijetlo ima u vlasniku zgrade, društvenom trgovačkom poduzeću ‘Dušan Todorović Sistem’ (DTS), a Todorović je u gradu imao i svoju ulicu (Ulica padre Perice).
Ovdje treba istaknuti kako dubrovačke ulice, kako danas tako i u bivšoj državi, nisu nosile nazive samo po istaknutim osobama. Tu su i geografski pojmovi, pa su se u Dubrovniku nekad davno mogle pronaći (prema informacijama s foruma) i Beogradska (Lapadska obala) i Ljubljanska obala (Ulica Nikole Tesle na Batali), ili pak Trebinjska ulica (Imotska), a kako bi se promicalo bratstvo i jedinstvo svih federativnih republika u doba SFRJ tu je bila i ulica Bratstva i jedinstva, današnji Liechtensteinov put. Ne treba zaboraviti ni Ulicu maršala Tita (nekadašnji Put od Gruža) koja od početka ’90-ih dobiva naziv Dr. Ante Starčevića.
Heroje ‘smijenili’ kraljevi
Njegovale su se i dobre veze sa Sovjetskim savezom koje su se očitovale i kroz ‘čašćenje’ sovjetskih osoba i simbola. Odatle je dakle potekao Bulevar Lenjina, ali i ulica Oktobarske revolucije (Bana J. Jelačića). No, neke promjene naziva ulica ponekad nisu imale veze s politikom, barem se tako da nasnaslutiti, odnosno novim nazivima nisu se zatirala nacionalistička imena prethodnih država. Najbolji primjer za to jest naselje Zlatni potok izgrađeno 1976. godine. Kad je sagrađeno ulica je nosila naziv Zlatni potok, da bi nekoliko godina kasnije iznebuha osvanuo naziv ‘Moše Pijade’.
Nakon osamostaljenja Hrvatske iz naziva ulica i institucija konačno iščezavaju narodni heroji i simboli socijalizma. Vraćaju se hrvatske povijesne osobe koje su svojim radom i djelom doprinijele očuvanju hrvatskog identiteta kroz povijest, ulice dobivaju imena po hrvatskim kraljevima pa Bulevar Lenjina postaje ulica Kralja Tomislava, a aleja Iva Lole Ribara Šetalište kralja Zvonimira… Zapravo mnogi su i bez selidbe, a zbog promjene naziva ulica, morali barem dva puta mijenjati svoje osobne dokumente.