Sakristijski stari ormari bili su djelomično propali, pa se samostansko vodstvo početkom 20. stoljeća namjeravalo prodajom riješiti nekih od njih. Tada su franjevci u sakristiju htjeli postaviti novi pločnik, jer je pod s grobnim pločama po kojima se do tada hodalo, bio neravan. Postojao je plan po kojemu bi se pločnik trebao nivelirati prema visini onog u prezbiteriju crkve. Komisija iz Beča, koja je u to doba skrbila o spomenicima kulture, izjasnila se tada protiv otuđenja ormara. Ormari su po njoj vrijedno djelo venecijanskog majstora iz prve polovice 16. stoljeća. Ipak, komisija nije bila protiv toga da se pod spusti prema razini poda prezbiterija crkve, ali je tražila popločavanje poda sakristije kamenom i premještanje grobnih ploča iz nje u klaustar. Sakristija je popločana kamenim pločama tek 1963., ali razina njezinog poda podignuta je zbog toga što su grobne ploče ostale ispod. Ujedno je tada anuliran pad poda prema prezbiteriju od 17 cm, pa je stoga na ulazu iz crkve u sakristiju dodana jedna stepenica. Prema samostanskoj kronici zbog ovih radova bilo je dosta nesuglasica s konzervatorima. U crkvi, klaustru i sakristiji vršili su se ukopi pokojnika sve do pada Republike. U spomen na grobove franjevaca u sakristiji u novi pločnik u pod kapele ugrađena je ploča s natpisom: „SEPULCHRA FRATRUM O. M. USQUE AD AN. DNI MDCCCVIII.“. (Kosti franjevaca reda Male braće do 1808.).
Također je nakon popločavanja sakristije ugrađena ploča na kojoj velikim slovima piše: „OVA PROSTORIJA SAČUVANA U IZVORNOM OBLIKU POŠTEĐENA OD VELIKE TREŠNJE MILA MALOJ BRAĆI I DUBROVČANIMA S LJUBAVLJU OBNOVLJENA G. G. 1963.“ Na drugoj ploči uz nju piše: „POD NOVIM PLOČNIKOM SAČUVANE NA MJESTU I OTETE POTPUNOM UNIŠTENJU STOLJEĆIMA IZLIZANE NADGROBNE PLOČE DUBROVČANA KOJI OVDJE IZABRAŠE MJESTO POKOJA P. U. M.“ Iako je tu na kamenu upisano kako je prostorija sačuvana u izvornom obliku, ratne nevolje Domovinskog rata koje su uzrokovale potpunu obnovu istočnog krila samostana, donijele su saznanja o njezinom kasetiranom drvenom stropu i oslicima po zidovima iz njezinih početaka. Ostaci fresaka iznad sakristijskog svoda i one slučajno otkrivene na zidu u prizemlju pred ulazom u blagovaonicu, vremenski i stilom se podudaraju, pa se čini da su ih radili umjetnici koji su oslikali manastirsku crkvu u Visokim Dečanima u 14. stoljeću. Tamo je tada klesare iz Kotora i grčke slikare vodio graditelj franjevac Vito iz Kotora, pa je zasigurno te slikare doveo i u Dubrovnik, jer je kao pripadnik dubrovačke franjevačke zajednice gradio i dubrovački samostan.
Da je Centralna komisija za zaštitu spomenika iz Beča posebno cijenila vrijednost sakristijskih ormara, vidi se i po dopisu kojeg je poslala samostanu 1912., s najavom posjeta restauratora Eduarda Kurzmanna, kako bi on dao ponudu za restauraciju „lijepog intarziranog ormara u sakristiji“. Taj restaurator zasigurno tada nije radio ništa na starim sakristijskim ormarima. Usmena predaja međutim govori kako je sa sobom u Beč na restauraciju i na neku izložbu ponio dva intarzirana polja prednjeg ormara koja nikada nisu vraćena.
Fra Stipe Nosić