Ugovor o granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su 1999. godine potpisali tadašnji predsjednici Tuđman i Izetbegović, utemeljen je na ocjenama Povjerenstva za granice koje je na osnovi određenih dokumenata odredilo graničnu crtu između dviju država.
Potom su trebale uslijediti ratifikacije u mjerodavnim tijelima obiju država. Ipak, hrvatska strana dvaput je odbila to učiniti, i to zbog jedne knjige.
Knjiga četvorice autora, akademika Nenada Vekarića, dr.sc. Stjepana Ćosića, Nika Kapetanića i Pero Ljubića, “Hrvatska granica na Kleku” iz 1999. godine, na 110 stranica dala je nizom dokaza i argumenata vjeran povijesni prikaz granice na Kleku od 1333. godine kada je Ston kupila dubrovačka komuna, preko sporazuma u Srijemskim Karlovcima 1699. i Požarevcu 1714. godine (kojima se Dubrovačka Republika od Mlećana zaštitila prepuštanjem Sutorine i Neuma Osmanlijama), pa sve do uspostavljanja AVNOJ-skih granica.
KNJIGA NUDI JAKE DOKAZE
Jedan od autora knjige, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu dr.sc. Stjepan Ćosić ističe kako knjiga objavljena 1999. godine već sadrži dovoljno jake dokaze i argumente koji potkrijepljuju činjenicu da je ta granica krivo određena.
– Na naše argumente se nitko nije ozbiljno osvrnuo niti ponudio protuargumente koji bi to pobili. Mi smo u toj knjizi i napisali da bi se daljnjim istraživanjima ti argumenti sigurno mogli još pojačati i proširiti. Dokazi iz knjige su toliko jaki da se moraju uzeti u obzir kad se o tome razgovara u bilo kojem kontekstu – ističe Ćosić, koji dodaje kako bi trebalo vidjeti što je u dokumentaciji tadašnje ekspertize uopće uzeto u obzir, jer je „očito rađena temeljem nedostatnih dokumenata“.
– Argumenti iznijeti u knjizi očito nisu bili poznati povjerenstvu. A trebali bi biti poznati svakom budućem povjerenstvu i svakoj osobi koja u budućnosti bude zadužena za to ili se bude time bavila – navodi Ćosić. Činjenica da se u međuvremenu odbilo ratificirati sporazum, ističe Ćosić, znači da je netko o tome nešto pročitao, ali se od tada ništa nije učinilo. Očekuje da će netko od mjerodavnih pročitati knjigu i upoznati se s iznesenim argumentima.
– Trebalo bi razgovarati s drugom stranom i to iznijeti kao problem, s tim da vrijedi uzeti u obzir iznesene činjenice i eventualne nove činjenice – mišljenja je Ćosić, koji daje objašnjenje povijesnih zbivanja u pogledu granice na Kleku.
– Ni prvim ni drugim mirovnim ugovorom Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, niti u Srijemskim Karlovcima niti u Požarevcu,to nije bilo dogovoreno. Dubrovčani tada nisu bili strana u sporu, ali im je bio interes da se ta tampon-zona uspostavi i na tome su radili. Međutim, zona se proširila na njihovu štetu. Važna je činjenica da je taj slučaj zapravo presedan, jer su Turci dobili taj pojas zemlje, ali nisu dobili nikakvo pravo na more, već je to bio tzv. „mare clausum“, „mare mortum“, odnosno zatvoreno more. Granica je, dakle, utvrđena sa zatvorenim morem. U takvim granicama BiH je okupirana od strane Austrije, anektirana 1908. godine u sastav Austrougarske monarhije, i takve granice su kao AVNOJ-ske za nas relevantne. Dakle, postoji povijesni slijed koji je za nas bitan jer nas dovodi do granica utvrđenih 1991. godine prema mišljenju Badinterove komisije– objašnjava Ćosić, koji ističe i još jednu zanimljivost.
JE LI ITKO VIDIO MIŠLJENJE KOMISIJE?
– Frapira me što nitko ne čita knjigu, jer je u njoj sve objašnjeno do u detalje. Mogli bismo i vjerojatno ćemo dodati još toga, ali ono što je već u knjizi objavljeno zapravo je pametnome dosta. Ja sam sklon kritičkoj analizi i ozbiljnoj raspravi, ali na ovom pitanju svak lupeta što mu padne na pamet i teško je prepoznati relevantne činjenice. A činjenica je da su granice na kopnu uvijek postojale, postojao je „mare clausum“, dakle zatvoreno more, i to su polazišta koja treba imati u vidu – zaključuje Ćosić.
Trakavica o Kleku i Velikom i Malom školju počela je od očito nedostatno argumentiranog mišljenja komisije za granice. Stoga vrijedi postaviti pitanje je li itko vidio taj dokument i zna li se uopće na čemu je to mišljenje komisije zaista temeljeno? Odgovor na to pitanje još uvijek nismo dobili.
Za sve je kriv komod Austrijanaca
Kad su Austrijanci od 1817. do 1839. godine pravili katastar Kraljevine Dalmacije, Ponti Kleka nisu mogli pristupiti i provesti katastarsku izmjeru. Ponta je, naime, bila pod osmanskom kontrolom, a kada su je Austrijanci napokon mogli katastarski izmjeriti, zapisali su je u katastarsku općinu Gradac – Neum, a ne u katastarsku općinu Slivno. Jedini razlog je bio što je dotad katastar Slivna već bio završen, a katastar Gradac – Neum se upravo izrađivao. Austrijanci su tako zbog vlastitog komoda stvorili katastarski nered koji traje do danas.
U doba bivše SFRJ pitanje međurepubličkih granica bilo je poprilično zapušteno i nitko se s tim ozbiljno nije bavio. Međutim, u geodetskim zapisima iz 1974. godine, kojim je valjalo razgraničiti katastarske općine, napravljena je jednostrana i falsificirana nova geodetska izmjera. Naime, sporazum o razgraničenju katastarskih općina Ston i Neum iz 1974. godine nikad nije potpisan, pa se taj, jedan od dokumenata na kojem se temeljio ugovor iz 1999. godine, može smatrati pravno ništavnim. Za problem otočića Veliki i Mali školj, potrebno je prije svega znati kako od 1333. godine ta dva otočića pripadaju Dubrovačkoj Republici, a danas njihov povrat traži obitelj Gučić.