Časna sestra Marijeta Dukić, redovnica Družbe sestara milordnica sv. Vinka Paulskoga, nasmiješeno je lice koje ćete zacijelo svakog jutra spaziti u Crkvi svetog Vlaha, našeg Parca.
Upravo ona jedna je od najzaslužnijih osoba za sav sjaj i raskoš crkve našeg Parca, pa je ovo vrijeme ususret Festi bilo idealno za posjetiti ju, upoznati se s njome, ali i otkriti kako teku pripreme za novu, 1046. Festu. Sestra Marijeta, inače članica splitske provincije ‘Navještenja Gospodinova’, u Dubrovniku je, u ovoj dragoj joj crkvi, već pet godina, a njen put, kojeg je rado podijelila s nama – bogat i zanimljiv. Iz Trilja, preko otoka, Austrije, pa u Grad!
Vjeronauk i orgulje
– U samostan sestara Milosrdnica u Splitu došla sam poslije završene osnovne škole 3. kolovoza 1970. godine. Po zanimanju sam vjeroučiteljica i predavala sam u crkvi, potom u školi. Naime, završila sam 1975. godine klasičnu vjersku Gimnaziju te sam s time mogla predavati vjeronauk u crkvi. Ali kad su došle promjene, morala sam završiti nešto više, pa sam se uputila u Zadar na Katehetsko-teološki fakultet. Tih četiri godine sam bila i u župi na otoku Pašmanu, u Tkonu. Tri dana bih bila u župi, a četiri dana u Zadru na predavanjima. Dok bih ja studirala, jedna časna i jedan svećenik ‘čuvali’ su župu.
Nakon toga premjestili su me na Brač, bila sam u Selcima pet godina i predavala vjeronauk, kao vjeroučiteljica u školi te i svirala orgulje u crkvi. Bila je to velika muka jer nemam zapravo glazbenu izobrazbu, u novincijatu smo svi ovako malo sviruckali, ali budući da sam znala to malo, postaviše me za orgulje za veliki zbor koji je znao bolje pjevati i svirati nego ja. Bilo je teško, priznajem, ali su me oni bodrili, tješili, a ja davala sve od sebe pa se i to izguralo. Poslije tih krasnih pet godina, otišla sam uAustriju, također na pet godina, u Burgenlandu. Tu sam bila pastoralna asistentica i boravila u Eisenstadtu, gdje su živjele naše sestre, događale se razne feste, radionice, susreti vjernika… Potom, iz Burgenlanda u Split, a iz Splita u grad. U crkvu našeg Parca i evo me, tu sam pet godina – kaže nam sestra Marijeta koja svake godine uresi crkvu za Festu. Koliko traju pripreme, pitamo ju? — Kad se završi božićno vrijeme već se pomalo misli o tome kako se mora urediti crkva za Festu, onda se pomalo počinju čistiti svijećnjaci i uređivati crkva. Pa se i naruči cvijeće, to obično naručimo preko gospođe Lile koja uređuje Katedralu. A za ukrasiti crkvu našeg Parca treba krenuti nekoliko dana prije, već na Trodnevlje mora sve biti spremno kao da je sutra Festa – ističe. Uvijek se nađe koja gospođa koja joj, kaže radosno, dođe pomoći u uređivanju.
Crkva je kao kuća
– Crkva je stalno čista, ali uvijek ima nešto, za svaku nedjelju crkva se mora urediti. Promijeniti cvijeće ako nije dobro, nadoliti vode, uzdržavati, oprati crkvenu robu… Tu su i subotnja vjenčanja, djevojke dođu i urede cvijećem cijelu crkvu, no treba raspremiti nakon toga. To opet ‘spada’ na časne sestre. Nije to problem, nikako, lijepo je i radosno. Nije neki teški fizički posao, ali isto morate biti tu, staviti stvari na svoje mjesto i slično. Kao i svugdje, recimo u kancelarijama pa nećete ostaviti nepospremljeno – dodaje kroz osmijeh, a pitamo i kako je to izgledalo tik nakon radova na crkvi. — Kad su završili radovi? Prašine i prašine. Cijeli mjesec po cijeli dan ‘non-stop’ radovi, jer se radio dio po dio, čišćenje i sređivanje. U biti, crkva je kao i svaka kuća, živa pa i svijeta prođe kroz nju. Nastojimo da bude uredno, ipak je to Parčeva crkva. Kažu da je čast biti ovdje, a to ću potvrditi i sama. Znam svaki pedalj crkve napamet – dodaje za kraj i kaže: ‘Napišite čime uresimo crkvu! Cvijeće koje stavljamo obično su anturiumi, amarilisi, ruže, zelenilo, malo svečanije cvijeće, bijelo i crveno, boje našeg mučenika, našeg Svetog Vlaha.’
mnj