Marko Mijatović i Ivan Penović, Dubrovčanin su i Splićanin, oboje dugogodišnji kazališni djelatnici koji su svoju kreativnost te, naravno, umijeće teatra ovog puta usmjerili ka nasmijavanju gradske publike te osvještavanju o surovoj zbilji kamenog dubrovačkog junaka Orlanda, a u povodu 600 godina od njegovog postavljanja, i to predstavom ‘Captum fuit!’. Komad će se premijerno odigrati u Teatru Lero 3. studenog, a ideja o njenom nastanku, kako nam priča ovaj scenaristički duo, ispočetka se temeljila na višegodišnjoj nebrizi, potom i na činjenicama što je Orlando vidio te čemu je sve svjedočio kroz tih šest stoljeća. Čitav predložak, komentira nam Mijatović, ujedno redatelj djela iza kojeg su angažmani na muzikart showu ‘Mr. Gud’ i Škurlinom ‘Sunce je zašlo’, pretvorio se u tv show u kojem kroz teatar sjena i glasove u off-u oni oživljuju Republiku, a kasnije i samog mitskog viteza. Za dramaturgiju je zaslužan Penović čiji ‘Flex’ je svoju praizvedbu doživio u svibnju ove godine u KunstTeatru. Njemu je pak prethodovao ‘Katalonac’ i ‘Prijeđanje vublike’ u zagrebačkom Teatar &tD, a kako se snašao na skučenoj sceni Lerovog teatra te zašto uopće naslov ‘Captum fuit!’, autorski par ispričao je za čitatelje DuList-a.
Kako je tekao proces pisanja?
Mijatović: Tekst je inspiriran znanstvenim radom dr. sc. Ilije Matica ‘Orlandov stup u Dubrovniku’ te pjesmama, tekstovima i citatima Milana Milišića, Mara Šehovića, Slavena Tolja, Mr. Gud-a i intervjuom s restauratorom Đivom Dražićem, eksluzivno snimljenim za ovu predstavu. Istraživanje i pisanje je, uz manje pauze, potrajalo od siječnja do rujna ove godine. Prvotna ideja je bila da radimo presjek događanja koja su obilježila Orlandov stup, međutim bilo mi je suviše komplicirano izvlačiti povijesne činjenice iz tog doba. Na vrijeme sam shvatio da se ne trebam igrati povjesničara jer bih u protivnom trebao provesti godine i godine u arhivima dok bih skupio dovoljno materijala za predstavu od nekih uru vremena. Par napisa na internetu i nešto ‘narodne predaje’ je sve čime sam raspolagao.
Pošto imam običaj tu i tamo svratiti do bravara Mišića, spomenuo sam mu da radim na predstavi o Orlandu i da ću vjerojatno trebati mač. Tom prigodom, umjesto mača, posudio mi je već prije spomenuti znanstveni rad koji je postao temelj za pisanje i razvijanje tematike Orlandova stupa. Tekst sam posložio u formu nekog TV showa zafrkantskog karaktera. Ivan je razradio dijaloške forme te uredio odnose među licima. Razradili smo i uvodni dio koji je na kraju, kako i jedan od voditelja kaže: ‘Najnebitniji uvod u povijesti’. Ali je kao takav nužan da ‘uskočimo u vrijeme, koje je nužno za našu temu dana’. U trećem dijelu oživimo Orlanda i upoznamo se ukratko s onim što je sve proživio svih ovih 600 godina te usput negoduje što je danas opasan falsim zidovima. Svjestan da mu se očito bliži kraj boravka na glavnom gradskog trgu, postaje na neki način problematičan te često ima posla s komunalnim redarima. Na kraju završi u muzeju izložen među eksponatima nekih drugih zaboravljenih, zanemarenih ili jednostavno neshvaćenih Dubrovčana.
U kojoj mjeri se tekst oslanja na Vaše prethodne radove? Jeste li se pri nastanku predstave referirali na uratke bivših Lerovaca?
Penović: Ideja i kostur originalno su Markovi te su kao što već znate proizašli iz obilježavanja 600. godina postojanja i postavljanja Orlandova kipa. Dio teksta jest sačinjen od originalnih dramskih situacija koje sam raspisao, ali prema kraju je u njemu sve više poezije dubrovačkih autora. Prema tome, ovaj rad više je usporediv s nekim mojim prijašnjim adaptacijama, negoli originalnim dramskim tekstovima. Neovisno o ovako više dramaturškom, kolažnom stvaranju, uspio sam prenijeti stil, odnosno bolje reći diskurs likova kakav je već ustaljen u mojim prijašnjim djelima. Mijatović: Naravno da Lerova poetika ima utjecaja, međutim trudim se dozirati je i pokušati razviti nešto drukčije. Za razliku od moje posljednje režije, Škurline ‘Sunce je zašlo’ koja je nosila velik utjecaj Mojaševe estetike, ovdje sam odlučio učiniti odmak i uz Ivanovu pomoć realizirati komad drukčiji od tako reći suvremene Lerove poetike. S druge strane cijeli presjek rada Lerovih pedeset godina mi je inspiracija da uz podršku starijih članova se uopće bavim režijom i s Lerom, kao nezavisnim teatrom, nastavimo biti kvalitetna protuteža jedinom gradskom kazalištu u Dubrovniku.
Zašto naslov ‘Captum fuit!’?
Mijatović: Pri početku stvaranja teksta ideja je bila da naslov bude ‘Roland 600’, kao neki imaginarni model sintesajzera na kojem naš Orlando u posljednjoj sceni, sam u zabačenom kutku nekog, za ovu prigodu izmišljenog muzeja, zabavlja posjetitelje svirajući temu himne slobodi. ‘Captum fuit!’ kako u predstavi, tako i u današnjim trenutcima ima veliko značenje. Današnja situacija u Dubrovniku, pritisnuta goropadnim masovnim turizmom iziskuje od gradskih vlasti, ali i nas samih, donošenje ključnih i odgovornih odluka na dugoročnome planu, kako upravljanja javnim tako naravno i privatnim životom. Mislim da smo već dosta mentalno zaribali, i općenito previše lutamo opijeni novcima koji nas okružuju. Jasno je da ne možemo pobjeći od činjenice da smo Grad pretvorili u bankomat, ali sam i dojma da se zapravo malo novaca ubire s ovim čime gospodarimo. Milišić u jednom svom djelu spominje ‘Grad je sam sebi ideal’, što se u potpunosti slažem. U skladu s tim, vjerujem da tako i ponuda u Gradu može biti puno kvalitetnija. S druge strane, glupo je upirati prstom u ovu, onu, ili neku ondašnju vlast. Ključ problema, ako se ne varam, leži u činjenici da se Dubrovnik do I. svjetskog rata smatrao vojnom utvrdom. Što hoće rijet da su tada vrijedili posebni režimi naseljavanja i gradnje komunalne infrastrukture okolnog područja. Tad smo već daleko zapeli, a sad očekujemo nešto da se preko noći razvije. Upravo zato je važno da se počnu donositi ključne dugoročne odluke poput na primjer već dugo najavljivanog Plana upravljanja spomeničkom cjelinom.
Razlikuje li se rad s amaterskim ansamblom od onog nacionalnog? Koji su izazovi postavljanja predstave na poprilično suženom scenskom prostoru?
Penović: Razlikuje se valjda u očekivanju onoga što može nastati, odnosno onoga što se može vidjeti iz perspektive publike. Iz perspektive dramaturga ili redatelja, u radu s amaterima moraš donekle olakšati pristup radu, biti svjestan da ćeš imati manje vremena raditi s ljudima jer si ne mogu priuštiti da misle samo o toj predstavi tih mjesec ili dva rada. Neovisno o tome, želja za stvaranjem je ili jednaka, ili veća kod amatera. Prednost je nesputanost, neopterećenost o onome što se događa na ostatku glumišta, neopterećenost od toga kako se nešto ‘pravilno’ radi ili ne radi. U ovom slučaju, to je također bio rad s mladim ljudima koji još otkrivaju svoj potencijal i koji imaju prostora ući u profesionalne vode ako ostanu pri kazalištu. Za mene je ovo bilo jedno lijepo osvježenje u gustom rasporedu koji imam ove kazališne sezone. Uzak scenski prostor jednako daje i oduzima kao i velika kazališna pozornica. Sve ono što veličina daje u svojoj grandioznosti i mogućnostima, male scene nude u intimnosti publike i izvođača, direktnosti i iskrenom izričaju. Na maloj sceni svaki potez je vidljiv pa je tako zahvalnije baviti se detaljima. Na maloj sceni, može se reći, više je toga na izvođaču, što mi u vlastitoj estetici odgovara.
Marko, po struci ste oblikovatelj svjetla, no iza Vas su već tri režiserska angažmana. Poznajete dinamiku teatra, ipak nešto je posve drugo pronaći se u ulozi scenarista/redatelja. Kako ste se snašli u tim ‘cipelama’?
Mijatović: U pisanju se nisam oduvijek želio iskušati, ali u postavljanju dramskih djela – da. Međutim, uvijek bi me nekako zateklo da djelo koje bih htio režirati, zapravo moram i napisati. Bilo da je riječ o preradi nekog postojećeg djela ili izradi novoga. Ovaj put sam se ipak odlučio ne praviti se pametan već angažirati školovanu osobu. Apsolutno se slažem da su pisanje i kazališna režija daleko složeniji procesi od na primjer oblikovanja svjetla kojim se između ostalog profesionalno bavim. Samo promišljanje i razrada djela započinju puno ranije. Komunicira se i surađuje s puno osoba, u obzir se uzima kompletna raspoloživa scenska tehnika te se iziskuje velika dinamika i konstanta u radu. Kad tu pridodamo međuljudske odnose i niz različitih karaktera s kojima se valja nositi, za zaključiti je da to sve skupa nije nimalo lagan zadatak. Unatoč svemu tome, na režiju gledam kao izazov kojeg s gustom rješavam. Da se razumijemo, ničega ovog ne bi bilo da se jednom prilikom pred par godina nije pojavila grupa dubrovačkih srednjoškolaca i studenata koji su došli u Lera sa željom da glume. Davor je imao svoju ekipu i uhodanu dinamiku rada te je bilo glupo tražiti prostor bez glumaca i ekipe koja će mi pokriti tehniku.
Ivane, uglavnom ste prisutni u zagrebačkoj metropoli, pratite li dubrovačku kazališnu scenu? Ima li u malim sredinama prostora za progresivnost i je li ‘sloboda govora’ po Vama tek fraza?
Penović: Dubrovačku pratim, kao i ostatak hrvatske kazališne scene. Rekao bih da se u posljednje vrijeme baš aktivirala. Događanja i situacija u Lazaretima sve je aktivnija, ljudi se tu ponovno vraćaju kao na mjesto podobno za izvedbena istraživanja i eksperimente. Kazalište Marina Držića s novim ravnateljem krenulo je u neku novu eru te je počelo nizati zanimljive predstave, ali i još zanimljivije suradnje pa se veselim onom što će tamo nastajati narednih nekoliko godina. Također, dojma sam da i Studentski teatar Lero također dolazi u neko doba revizije, ponovno i točno se postavlja u odnos na ostatak kulturnog sadržaja u Gradu. Istu stvar možemo reći i za Dubrovačke ljetne igre koje od 70. obljetnice ulaze u nove oblike poslovanja i proizvodnje te mi je drago da mogu reći da ću sudjelovati već drugu godinu na njima. Prostora za napredak apsolutno ima. Dapače. Naravno, pitanje prostora i mogućnosti uvijek je pitanje fundacija i potpore, ali za inovacije u kulturnom sektoru ponajviše je potrebna nesputanost, a manja sredina je nudi više.
Nadalje, za inovativan pristup radu nije tražen inovativan pogled publike, publika je i dalje ista, ima isti par očiju. U većim sredinama, ili ne lažimo se, u Zagrebu, lako je upasti u niz pokušaja po istoj osnovi, lako je zapeti u fazu koja potraje više godina, a koja se ispuca i istroši u manjem roku. U manjoj sredini zrak je čišći. Doslovno. Uvijek je lijepo biti umjetnik. Bilo kad, bilo gdje. Ako se već tim bavite, valjda pobogu znate i zašto se tim bavite. No, u Hrvatskoj, a zapravo i šire, nastaje problem potplaćene hiperprodukcije koja nas tjera da proizvodimo više nego što bismo htjeli, što gotovo nužno vodi do niže kvalitete rada. Stara priča, kvaliteta, kvantiteta… Ne volim ovo pitanje jer te uvijek vodi prema tome da nešto kukaš. Ja ne volim kukati, pogotovo ne u prazno. Premlad sam da još kukam, za sada sam još sposoban proizvoditi u velikoj mjeri i brzini, a da se osjećam dobro u svojoj koži.
‘ODLUKA JE PALA!’
Komad uz kojeg će se nasmijati Dubrovčani svih generacija
S obzirom na to da je djelo lokalne tematike, ciljana publika su Dubrovčani svih generacija. Naravno, cilj je potaknuti mlađe na kritičko razmišljanje, iz čega se potom mogu isprofilirati pojedinci, koji će se priključiti Leru. Mislimo da smo uspjeli napisati komad koji će nasmijati staro i mlado, ali ih i u nekim momentima potaknuti na razmišljanje o tome, gdje mi to zapravo živimo, čime i na koji način upravljamo onim čime raspolažemo.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 30. studenog 2019.