„Pile su i danas i nakon svih godina – život, iako tu više nema ni tiramola ni čeljadi, apartmanizacija je i ovdje uzela svoje. Male kućice, koje su bile obilježje Pila, prodane su i renovirane, od njih su učinjene veće zgrade i moderni apartmani, i to više nije to!“
…prisjeća se gospar Đuro Market, Pilar rođenjem, odrastanjem i životnim odgojem, dok lagano ispijamo kavicu „sjećanja i spomena na Pile i čeljad u njima“ u kavani „Dubravka“ na Brsaljama, gdje konobari i te kako s poštovanjem paze na to tko je domaće čeljade, s pogledom na Pile sa svih strana, a ponajviše gore ka neopisivo moćnom Lovrjencu. Prisjećamo se mnogih zgoda, mjesta, ljudi… između pauza javljanja i kratkih razgovora sa mnogima koji se rado pozdravljaju s gosparom Đurom i ukratko s njim proćakulaju. Kao četiri drage Pilarke, nakon kupanja u Šulića, pozdrav i zajednička fotka za uspomenu sa gosparom Đurom, Ina Samrdžić, Branka Skansi, Maja Pešice i Neta Antoni.
Bersaglie
„Nestali su običaji i te naše ćakulete, nestalo je čeljadi koja su Pile obilježavale. Te naše Pile, budimo precizni iznova, donji i najstariji dio, onaj „u Pilama“, to naše malo prigradsko naselje, izvan Zidina, al’ duhom i životom dio Grada, jer i ime im, nastalo od grčke riječi „pilos“, znači „vrata“, zapravo su nekad bile malo i šporko naselje. Većina nas bila je teška sirotinja, puno je tu djece bilo bez ćaće ili bez majke ili bez oboje, evo nas u dvije kuće bilo je petro bez oca, a mnoge kuće nekad i ne tako davno nisu imale ni zahoda ni vode, kupali bi se u moru. A kako je tada to bio giblin, blato jer je tu oko Penatura izlazila kanalizacija, danas bi se to odmah zabranilo, mi bi djeca nakon kupanja dobili neke čireve po tijelu, te bi nam majke i none na njih stavljale „one pomadore“, one zdrave a ne ove današnje, pa bi nam ti čirevi brzo zarasli. Ma, bilo je to tako lijepo vrijeme, puno th epizoda iz našeg djetinjstva ti imam ispričat…“ zaključi gospar Đuro Market ovaj uvod, dok smo ispijali kavicu na Brsaljama, a oko nas zujali izgubljeni turisti. Brsalje, omiljeno mjesto okupljanja Dubrovčana u drugoj polovici 19. stoljeća, „posebno dubrovačkih gospoja koje tu dolaze očijukati s mladim austrijskim oficirima,“ opisati će biskup i književnik Mato Vodopić kao mjesto gdje „pod osjenom ljepahne dubravice“ Dubrovčani „ljeti rado poda nju istrkuju da odahnu i rashlade se od pridušenog žara koji pritiskuje ih sred grajskijeh zidina.“ Vodopić će naziv Brsalje pojasniti od pučkog etimološkog pojma bršljan, pozivajući se na F. M. Appendinia, međutim prevladalo je u novije doba pojašnjenje kako ovaj naziv vuče porijeklo od imenice „streljane – bersaglie“ koja je dugo godina tu nalazila, te je očito i ovdje, kao i kod mnogih kvartova i ulica, i to ime nastalo u puku i od čeljadi.
Središte Pila
„Da, koliko mi je znano, baš po tome, streljana, jer stari bi znali reći kako je bila streljana na Brsaljama, a i u naše doba, nakon što je ukinuta škola „Nautika“ 1953. u toj zgradi bio je jedno vrijeme Centar za predvojničku obuku, a u prizemlju streljana, a na katu se igrao šah, o tome ti tek imam puno epizoda za spjegat’!“ gospar Đuro će, dok se prisjećamo povijesti Brsalja, koje su svakako znane i po kavani koju je tu prvo otvorio 1836. Nikola Birimiša. Službeno ime te kavane se mijenjalo, ali čeljad je vazda zvala „u Birimiše“, kako i danas zna reći pokoji stari gospar Grada. Bila je ta kavana znano okupljalište, posebno nedjeljom popodne, kada bi se tu „preselila“ sva čeljad Grada za uzet’ sladoled, popit kafu, slušat vojničke kapele, ili samo prošetat se i uzet malo arije. O povijesti kavane nekad od čeljadi zvane „Birimišina kafana“ ipak dalje čitajte u sjajnoj knjizi „180 godina kafane Dubravka“ gospara Lukše Lucianovića, jer već odavno, od 1919. ovaj restoran zove se „Dubravka“. Pojašnjene i sjećanja na Brsalje spominje i gospar Đuro Market, koji se sjeća kako je „to bilo središte okupljanja svih, i nas Pilara i čeljadi iz Grada, a posebno navečer, jer je tu svirala „muzika u živo“, tu je stalno bio klavir, svako večer i u vrijeme naše mladosti, netko je svirao. Nekad davno tu je bio i lijepi „paviljon“ u kojem bi se sviralo, a do ne tako davno sve je bilo ograđeno malom željeznom ogradom. Velika zvijezda s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća bio je Stjepo Maslać, koji je kasnije promijenio ime u umjetničko Granada. On je u tadašnjoj „Dubravci“ sjajno pjevao, posebno je volio onu sevdalinku o „gradu Višegradu“. A ime Brsalje, sigurno od riječi „streljana“, jer kao mali čuo sam priče o francuskim strijelcima, Versaljerima, pa je valjda i to sve povezano u taj naziv za naše Brsalje!“
Fontane i spomenici
A Brsalje su znane i po svom prirodnom hladencu, izvoru „žive vode“ koji „svojijem žuborom veseli te…“ na kojem je 1900. znani hrvatski kipar Ivan Rendić učinio fontanu u slavu Ivana Gundulića, koju godinu nakon što je učinio spomenika Dživu i na placi mu, nazvavši ovu na Pilama „Stojna i Satir“ po likovima iz „Dubravke“, fontanu koja je također simbol Brsalja. A o toj fontani ima i jedan dobar škerac,“perfomas“ jedne davne generacije dubrovačkih mulaca! Naime, tamo pedeset i neke prošlog 20. stoljeća njih nekoliko namazalo je medom „onu stvar“ Stojni, skupile se pčele i .. „ona stvar“ je pocrnjela“ Na zaprepaštenje gospođa i gospara koji su tuda prolazili i to zapazili. „Zadugo je stala tako crna jer je od pčela niko nije smio očistit’!“ Gospar Đuro prisjeća se kako bi kao mulci „samo tu se mogli napiti prave, zdrave vode i odnijeti je doma.“ Malo dalje od ove, mala je židovska fontana zvana „Košer“ koju krasi lavlja glava, nekad davno 1420. postavljena prvotno pored Male Onorfijeve fontane, a tu na Pile preseljena sredinom 19. stoljeća odlukom tadašnje austrijske vlasti u Gradu. Odmah pored nje zidić je na kojem je napisana zahvala dubrovačkim braniteljima, mjesto gdje razni uzvanici onako „na brzinu i red radi“ polažu prigodne vijence, ali i mjesto i zidić gdje ponajviše učenici, a i mnogi drugi „lagano naslonjeni“ odmaraju sjedeći i čekajući autobus, te je zapravo „nečija“ odluka da baš tu bude taj natpis zahvale našim braniteljima sraman i nepromišljen čin nekoga tko nema pojma o ovome Gradu i navikama njegove čeljadi. Slično je i sa Spomenikom dubrovačkim braniteljima, koji je ispred tog zidića, onoj „Kocki mora“ u staklu i sa ogledalima na kojima se mladi, a i ostali još jednom pogledaju prije ulaska na Stradun i u đir, spomenik koji odavno ne radi i ne reagira ni na što, pa ni u ove dane kad obilježavamo neke važne datume iz Domovinskog rata, te s pravom i na sramotu nadležnih nosi ime „spomenik palih Windowsa“. I ovo je potvrda koliko su Pile važne, sve je nekako tu, tuda se mora proći. A kad smo već spomenuli sve te fontane, ajmo i onu treću, Amerling/Mihanovićevu dolje u parku u Pilama, koja se zove imenima ova dva dobrotvora, jer Niko Amerling je financirao njeno postavljanje 1902. u parku Gradac, a brodovlasnik Nikola Mihanović financirao je njeno preseljenje 1927. u ovaj park u Pilama.